Obitelj.HR Portal za cijelu obitelj
Često nas kroz život ljudi trpaju njihovim problemima, i njihovim očekivanjima. Učeni smo od malena da smo dužni slušati i raditi sve ono što se od nas očekuje, i poštovati tuđa uvjerenja. Zašto to radimo? Da bi nekog učinili sretnim? Da bi netko bio ponosan na nas jer smo nešto napravili kako nam je rečeno? Druga krajnost je pak kad ne kažu ništa ili nas kritiziraju i traže još neku sitnicu koju smo propustili, samo zato da bi nas spustili još niže ili jer su to što činimo za njih već počeli smatrati normalnim.
U suštini, radeći ono što drugi očekuju od nas, ili radeći ono što bi i većina ljudi radila, mi gubimo našu individualnost, mi nemamo naš pečat, mi više nemamo našu slobodu…
Ne možemo evoluirati kroz život i napredovati u radu na sebi, ako sami ne poštujemo sebe i svoju volju. Jer ako ne možemo sebe poštovati, je li nam onda uopće bitno poštovanje drugoga?
Usporedit ću nas s devama. Deva nema svoju slobodu. Deva je snažna, jaka, izdržljiva, ali ona se spusti na pod i klečeći na koljenima dozvoljava da ju natovare teretom koji uopće nije njen, koji uopće ne treba nositi… Deva zatim nosi sav taj teret kroz pustinju.
Većina nas je bila, ili je, kao deve, a to je naša pustinja života. Nošenje tuđeg tereta na našim leđima je kao devin put kroz pustinju. Zna li deva da bi bilo lakše skinuti sav taj nametnuti teret, jednostavno ga otresti sa sebe i hodati slobodno uzdignute glave prema naprijed? Znamo li mi?
Često čujemo kako je dobro nositi teret jer u tome leži naša veličina. Ali, svoj ili tuđi teret? Naša ili nečija veličina?
Moje gledište na to je u potpunosti različito, naša veličina je upravo u tome da sav teret koji imamo skinemo sebi sa leđa i kažemo ‘Dosta’! Jer, i u Bibliji, koja se često krivo tumači, kažu nam ‘Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe.’
Dakle, logično, prije svega ljubi sebe da bi mogao bližnjega svog.. Jer ako sebe ne poštuješ, tko će te poštovati?
Želim reći, da treba biti jasan i znati reći ‘Dobro, trudio sam se da vam ugodim, ali prešli ste sve moje granice’ i skinuti sav teret sa sebe, te napokon biti ono što ste oduvijek željeli. To je sloboda, to je način na pokazujete poštovanje prema samom sebi, za svoj život i za sebe, i ostavljate druge deve. Sada vam ih je već žao, ali drugi su za sebe, a mi smo za nas.
Valjalo bi da obratite pažnju na vaša uvjerenja, preispitate se jesu li ona uistinu vaša ili su nametnuta od nekog drugog. Od vaše obitelji, okoline, društva, društvenog sloja, mjesta u kom živite… Jer, uistinu, kada izgubimo naša vlastita uvjerenja i prihvatimo tuđa, tko smo mi više?
Paradoks priče, jest da vas ja ne želim uvjeriti ili nagovoriti da prihvatite moja uvjerenja. Ja sam ih pronašao sam. Ja sam samo zbog tog uvjeren da možete i vi.
Jer, dragi moji, svi smo mi jedno, svi mi sličan život živimo. Ono što nas razlikuje jedne od drugih, je samo to koliko smo spremni iskočiti iz tog okvira nametnutog načina života, i izboriti se za ono što mi zapravo jesmo. Reći ono što zaista mislimo. Riskirati. Izgubiti sve loše, a dobiti opet svoje ‘Ja’, koje će nam, s vremenom, donjeti nešto bolje. A ništa dobro ne možemo dobiti s tim da se nekom stalno pokoravamo. Mi samo smatramo da je tako jednostavnije. Ajednostavnije baš nikad ne znači bolje!
Svi mi, došli smo na ovaj svijet sa zadatkom, svi smo mi individualnih karakternih osobina, ali tek rijetki od nas zapravo za života postanu najbolja verzija sebe i ostvare cilj svoje duše i svoj zadatak.
Ne budite deva! Budite lav. Budite lav svog života, gospodarite svojim životom, oslobodite se sveg onog lošeg u njemu, svega što vas muči danima, mjesecima, godinama, udahnite život u svoje tijelo, udahnite sreću. Uvjerite se da ste bezbrižni samo na minutu i postat ćete ovisni o tom osjećaju. Sreća je jednostavna, iskrena i prava, ona nam je prijeko potrebna da bi osjetili radost u duši i tijelu. To je naše tijelo, to je naš duh. Ako ga netko drugi kontrolira kako može biti naše? A nama je dano.
Onda, kad doživite nalet energije da nešto može izaći na dobro, vi ste na vrhuncu svoga živoga. To možete doživljavati iznova svaki dan, i taj sjaj u vašim očima automatski će udaljiti sve te negativce iz vaših života, neke će čak sam taj vaš sjaj pretvoriti u pozitivce, no kao što sam već rekao, oni su oni, a vi ste vi.
Važno je ono, da na taj način vi zbilja počinjete privlačiti nove ljude, vaših uvjerenja, koji će udruženi sa vama biti nova svjetlost ovog svijeta. I nikad nećete biti sami jer ste poslušali sebe. To je ono što vas izdvaja iz mase.
Jednom ćete shvatiti kako je život kratak i prolazan, kako nemamo mnogo vremena, i uvijek, i da sad krenemo, falit će nam još malo. Jednom ćete shvatiti kako ste mogli promijeniti bar jedan njegov dio, da ste samo bili malo hrabriji. Jednom, kad možda već bude kasno, mada nikada nije kasno, shvatit ćete da ste trebali biti čovjek lav, a ne čovjek deva. No tada nećete moći natrag.
Zato sada, u ovom trenutku, ovdje i sada, pokušajte biti ono što jeste za sebe, a drugi će slijediti, sve drugo će se posložiti, oni koji vas vole cijenit će vas još više, oni koji vas ostave neće vam trebati. Ako vam je bitno da zadržite ljude pored vas, budite uvjereni u ono; ako ste za sebe dobri, za druge ćete biti najbolji! One koje izgubite, nisu vam suđeni, oni ne plješću kad vi pobjeđujete, oni nisu pretpostavljeni da vas prate kroz život.
Lav ne razbija glavu time što o njemu misli deva.
Vrlo je jednostavno. Udahni sreću. Postat ćeš ovisan o njoj. Samo pokušaj.
M. Vujadinović
Pročitala sam kolumnu i ne mogu reći da mi se nije dopala, samo mislim da nije samo tako lako postati slobodan, pogotovo u ovom današnjem društvu. Na žalost uvijek ovisimo o nekome. Zašto je loše ispuniti nečija očekivanja ako će taj dotični biti ponosan. To bi trebalo osobu usrećiti. Deva, da nosi teret koji joj je gazda natovario, ali isto tako očekuje od gazde da ju nahrani, a pogotovo napoji. Nije uvijek lako biti lav, nekada je i lav lovina, na žalost 🙁