Kolumna: Odgovornost

Postoji odgovornost prema sebi i odgovornost prema onima i onome što je oko nas. Bar tako obično mislimo.. A već tad sebe odvajamo od drugih, od prirode i zemlje. Ljudskoj vrsti netko je nekad umislio u glavu da su posebni, da su viša vrsta u odnosu na ostale s kojima dijele ovu planetu.. Vrhunac tog egoističnog načina razmišljanja je iscrpljivanje resursa zemlje! Tu i tamo posadimo koje drvo u parku, koju aleju cvijeća. No, je li to vrhunac naših mogućnosti!?

Želim reći da smo mi kao ljudi, trenutno na krivom putu; znakove upozorenja na koje nailazimo tek tako ignoriramo dok jednog dana od tempa života kojim živimo ne doživimo naš kraj… Koliko šuma ćemo jos posjeći, koliko rijeka ćemo zagaditi, koliko mora, koliko zemlje ćemo pretvoriti u novu betonsku ploču!? Našu nadgrobnu ploču… Mi nikada nećemo biti odvojeni od prirode ma koliko mislili da jesmo. Jer naš život je ovdje, mi živimo naše živote na ovoj planeti, ona je naše dvorište. Ta zemlja nam je podarila život. Zamislite zemlju kao vrstu jajne ćelije u kojoj nastaje život; tada je naša duša spermatozoid svemira, a svemir naš otac. Našim rađanjem na ovoj planeti mi smo postali dio ovog mikrosvijeta. Mi smo zapravo mikro svijet u jednom makro svijetu. Umjesto da smo zahvalni, mi našim neodgovornim ponašanjem istrebljujemo vrste, istrebljujemo i crpimo život s ove planete, a što smo dali zauzvrat!? Toliko ljubavi nam je dano, toliko mogućnosti… Jedna od mogućnosti je mogućnost života.. Jer, jedinstveni dar koji smo svi dobili da bi ovdje bili je život. ŽIVOT.

Vjerujem, kao što i vi vjerujete, da smo mi kao vrsta daleko inteligentniji i sposobniji od drugih vrsta na ovom planetu, ali smo uslijed našeg nemara i neodgovornosti degradirali u evoluciji. Previše smo se opustili i prepustili porocima i “ljepoti” lagodnog života. Ne mislimo na druga bića, na ono oko nas. Ja duboko u sebi vjerujem da mi kao vrsta, svoje najbolje osobine možemo pokazati tek onda kada nam se nameću teške i bezizlazne situacije. Nije li to tužno!? Nagon za preživljavanjem? Usudit ću se reći da je to ravno situaciji gdje ćeš gledati nekog bliskog člana obitelji bolesnog ravnodušno, i tek onda kada mu dođu posljednji uzdisaji poželjeti mu pomoći. Ali kasno je. Ako sve ostane na tome. Toliko smo bili bijesni na njih kada su suviše brinuli o nama dok smo bili tinejdžeri, a oni su nam podarili život i hranili nas, oblačili, a mi to nismo znali cijeniti.. Ali, kada umiru, osjetimo bol i tugu u nama i želimo ih natrag. Ali ne, nažalost nema više natrag, ostaje samo sjećanje i spoznaja da im nismo dovoljno ljubavi uzvratili. Isto je sa zemljom… Možda vam ova usporedba zvuči ludo, ali ova planeta je tako mala, svi smo toliko povezani kao žitelji iste i usko međusobno ovisni jedni o drugima, koliko o njoj. Svi smo mi jedna obitelj, ali ne jedna vrsta, već bezbroj različitih vrsta.. Bezbroj životinja, biljaka i drugih bića ove planete koje ne cijenimo. A ni jedna vrsta nije uništavala ovu planetu kao naša. Ja vjerujem da smo sposobni za čuda. Vi?!

I zašto onda znanstvenici, umjesto da rade na novim idejama i projektima održivog razvoja, rade na razradi oružja za masovno uništenje!? Rade na razvoju našeg samouništenja! Nismo svjesni što smo imali dok to jednom ne izgubimo. Djeca budućnosti će učiti o Amazonskoj pustinji, dok će se u povijesti spominjati Amazonska tropska šuma.. Zar to nije tužno!? Jeste li svjesni da se svake minute uništi 40 nogometnih terena šume? To je 50% šume ove planete samo u zadnjih 100 godina. Drva, koja nas štite od sunca u ljetnim vrućinama, čiste zrak, daruju nam kisik bez kojeg ne bi bilo života, koja pročišćuju vodu koja čini preko 80% našeg tijela.. Zašto!? Od raznih vrsta biljaka rade ljekove koji liječe naše bolesti, koje su nastale uslijed unosa prerađene i štetne hrane, koju svakodnevno jedemo. Hoće li naše ‘oprosti’ budućim generacijama nešto značiti onda kada oni ne budu imali više uvjeta za život!? Je li tako teško promijeniti realnost? Lako je. Jednostavnije je nego ijedan od vas sad trenutno razmišlja. Naša moć je u broju, naša moć je u samodisciplini i odgovornosti. Odgovornost za naše živote i živote naših potomaka je u našim rukama – ovdje i sada. Trenutno na svijetu živi oko 7 317 061 250 ljudi.. Zapravo, do kraja teksta 7 317 061 320, jer već sad, nekoliko trenutaka kasnije ovaj broj raste! Zamislite sad da po jedan čovjek jedno zasadi godišnje jedno drvo, dakle samo jedno jedino drvo na godišnjem nivou. Za 5 godina vratili bismo ogroman dio onog što je uništeno u proteklih 100. Zamislite da svo smeće koje proizvedemo bude reciklirano a od njega se napravi pogonski stroj iz kojeg bi se proizvodila energija koja bi napajala naše kućanske uređaje, automobile… Baš u Hrvatskoj postoji jedan genijalac koji je proizveo fantastičan automobil na elektronski pogon Rimac! Ljudi jedan Balkan je imao i Teslu! Možete li sad zamisliti? Mi smo fantastični, mi smo sposobni da naše darove dijelimo i da svi vremenom uživamo u njima! Kad bi supermarketi svu hranu koju bacaju darovali gladnima, kad bi mi sav višak robe iz našeg ormara darovali beskućnicima, kakav bi naš svijet onda bio? Ljepši. Mnogo ljepši..

Svijet bez bolesti, bez rata, svijet bogat onim istinskim mirom… Jer, raj je na zemlji, raj je dar koji mi možemo stvoriti zajedničkim snagama udruženi. Tada više ne bi bilo potrebe za ratovima radi energetskih resursa, više ne bi bilo krize, više ne bi bilo bolesti koje odnose naše najbliže! Možda previše sanjam, možda zvuči ludo, ali ja sam netko tko istinski vjeruje u promjene. Ta vjera me uvijek držala, i održala. I sada dok živim u svijetu gdje se ljudi ubijaju, uništavaju jedni druge, i životnu sredinu…ja vjerujem. Vjeruješ li i ti da možemo bolje? Vjeruješ li i ti da možemo učiniti nešto? Ne mogu te uvjeriti u to, jer svi donosimo svoju odluku – to je naš dar od Boga. Ali vjerujem da ćeš o tome promisliti! Svete knjige, koje pogrešno čitamo, to su htjele reći još mnogo prije nas. Mir u nama znači mir oko nas. Pokušajte.

Onda? Ja vjerujem. A ti?

 

 

M. Vujadinović