Ključ

Kako otključati bravu bez ključa? Kako otvoriti vrata nečem novom u životu, kada ne možemo naći ključ? Da čekamo da nam netko otključa?
Koliko nas već danima, tjednima, mjesecima ili čak godinama uporno zvoni na vrata sreće čekajući da nam ih netko otvori, a ni ne pomišljamo prevrnuti džepove, prevrnuti drvlje i kamenje, u potrazi ključa… Zovete prijatelje u nadi da ste ga negdje kod njih zaboravili. Na kraju obično se vratite ispred vrata, i gle čuda – pogledali ste ispod otirača i zatekli ga. Dakle, imamo vrata, otirač i ključ!
Da, obično to tako biva, ispod svega onoga što smo potisnuli u sebe dozvoljavajući da naše emocije budu otirač tuđim hirovima zateknemo taj ključ… A pustili smo da otirač preraste u ponos, mržnju, anksioznost i sve one pošasti koje čuče u svima nama. I tako, podignuvši otirač, uzimamo ključ, pogledamo – čudnim slovima ispisana na ključu sreće stoji neobična riječ – RAZUMIJEVANJE.
Na kraju nam ništa ni ne ostaje osim tog, naizgled jednostavnog, razumijevanja… Kad pokušamo svoje ‘ja’ gurnuti u stranu na trenutak, ali ne potiskivati svoj ego jer on je neophodan kao što je jinu jang, gledajući sreću u nesreći, radost u tuzi, dolazimo do razumijevanja.
Onda kada se potrudimo razumjeti – možemo oprostiti, ne bilo kome već samima sebi, jer nismo bili dovoljno spokojni da nađemo taj mir u shvaćanju situacije. Jednom sam pročitao: “umu koji miruje pokorava se čitav svijet”. Da bi naš um mirovao, pravilno rasuđivao, i slijedio želje srca, u potrazi te sreće prijeko nam je potrebno shvaćanje. Onda ide oprost, a za njim ta sreća kojoj svi težimo. Da li sada imate hrabrosti otvoriti ta nova vrata? Tako ste blizu, trenutak vas dijeli, toliko ste željeli to nešto i sada shvaćate da je ispred vas. A eto, zapravo je bilo u vama cijelo vrijeme, samo ste si trebali dati koji trenutak i posvetiti se sebi.
Napravite nešto, preuzmite odgovornost za svoj život… Imate dva izbora u tom trenutku, je li sreća na vratima sreća nekog drugog ili vaša osobna sreća? Odlučite se i preuzmite u svoje ruke svoj život!

Svoj ključ sam kreirao, i svoja vrata. Vrata svoje sreće. Okrenuo sam se i ostavio ga ispod otirača shvativši da mi tuđa sreća nije prioritet, već moja osobna. Zvuči sebično? Možda. Ali sve dok ispunjavate tuđe želje i očekivanja nikad nećete ispuniti sebe, uvijek ćete osjećati rupu, možda ne odmah ali nakon nekog vremena sigurno.

Zato dobro razmislite, jer postoje trenuci u životu kada više nema natrag! Onda kada budemo došli do kraja, koliko će vaših talenata i mogućih sretnih trenutaka stajati oko vašeg kreveta na samrti, i gledati vas ravno u oči?  Oni sigurno neće ništa reći, ali hoćete li se vi osjećati sretno?
Živite svaki dan kao da vam je posljednji, budite veličina ovoga svijeta i svog života. Pustite vođe neka vode sebe. Budite ono što jeste  i gradite svoju sreću! Jer ova planeta ima toliko toga da ponudi svima nama.
Ključ je tako divan i u svima nama je. Nudi nam se, prihvatimo ga, i uživajmo u životu!

M. Vujadinović