Svi smo mi barem jednom u životu voljeli. Netko snažnije, netko malo manje. No one prave ljubavi su zaista rijetke. Istina, puno je ljudi u braku, ali ne baš zbog osjećaja prave ljubavi, već više jer je to logičan slijed, i naravno, pretpostavljam određena fizička privlačnost i poštovanje.
Uvijek sam nekako sanjala tu magičnu ljubav koja će izbrisati sve nedaće koje nas snađu na putu. Mislila sam da sam drugačija, da ću ja možda zaista i dobiti nešto snažno i posebno. I tako je krenulo…
Kroz život upoznamo mnogo ljudi, no samo neki ostavljaju poseban trag u nama. Tako sam ja davnih dana upoznala nekog tko je zaista bio drugačiji od svih ljudi koje sam do tada upoznala.
Netko tko nema ni trunke zlobe u sebi, netko tko je tada bio vrijedan svega. U početku nisam bila previše zagrijana, više sam to gledala kao neku privlačnost. To i jest ono nešto, kada raste toliko sporo da ni ne primjećuješ, a onda jednog dana shvatiš da više ne možeš bez te osobe. Pogotovo kad znaš da je obostrano, nema veće sreće od tog. Eh, ali ne može baš sve biti idealno. Valjda svatko u životu ima nešto, ali nitko ne može imati baš sve.
Zapravo, najgore od svega je kad imaš sve, samo jedna stvar nedostaje, a to je većinom ona za koju bi mijenjao sve ostalo.
I tako je sve nestalo. U sekundi, bez pripreme, bez upozorenja. Kao da je netko izvadio moje srce na cestu i jednostavno ga pregazio. To je bol koja se ne može opisati. I ne, nije to dječačka zaljubljenost, to je nešto za što sam mislila da će trajati vječno, ali nije. Najgora činjenica je što ne znaš ni razlog.
Jedno sam sigurno znala, druga osoba nije u igri, ali što onda jest? Jasno i glasno: NE ZNAM, a više ni ne želim znati.
Taj period žaljenja uvijek potraje, bili vi sami ili s nekim, nije lako sve preko noći zaboraviti. Prvo na što bi svi pomislili je to da nikada više nećete tako voljeti. No ja se duboko nadam da to zaista nije istina te da se u životu može više puta voljeti. Samo si treba dati priliku. Svaki početak je veoma težak, ali ne i nemoguć.
Najgore je što u svima nama leže određeni strahovi i teško ih se oslobađamo. Strah da ćemo opet nekog tako zavoljeti i ostati povrijeđeni. Ali da ljudi ne riskiraju, ne bi nikada ni saznali ni iskusili ljubav. Ako nam nešto nije bilo suđeno, to samo znači da zaslužujemo bolje.
To ne znači da će nas svatko povrijediti jer iznenadili biste se koliko su ljudi različiti, a ako im ispričate što vam se desilo ranije, voljet će vas još više zbog snage koju ste smogli da prođete preko toga
I da, ponekad će se vratiti pomisao na stare dane. Kod takvih trenutaka treba se zaokupiti s nečime, a ne prepustiti osjećaju tuge.
Nekome je potrebno više, nekome manje vremena. Ali vrijeme zaista liječi sve. Na kraju je bitno da se iz svega u životu sjećate samo dobrih stvari, a one loše uspomene izbrišete. A tek onog trenutka kada shvatite da razmišljate o nečem bez ikakve boli, tad ćete znati da ste u potpunosti spremni krenuti dalje. I pokušajte biti drugačiji, nemojte ulaziti u brakove nespremni jer kasnije biste mogli požaliti.
Budite uvjereni da obje strane osjećaju ono nešto što je potrebno za jednu zajednicu. A za kraj, jedan savjet, ako ste negdje nesretni, potrudite se to promijeniti ili ispraviti. Ako ne ide, to znači da ponekad trebamo otići jer nema smisla čitati istu knjigu dvaput ako joj već znamo kraj.
KOLUMNA – Iva Koren
