Obitelj.HR Portal za cijelu obitelj
Ranije ove godine, britanska kostimografkinja Jenny Beavan osvojila je Oscara za najbolju kostimografiju sa svojim de Vil stiliziranim radom na Cruelli. (Bila je nominirana ukupno 11 puta i osvojila je još dva puta, za A Room With a View iz 1985. i za Mad Max: Fury Road iz 2015.). U svom najnovijem projektu preuzima težak posao dizajniranja za možda najotmjeniji film godine, Gospođa Harris ide u Pariz.
Film, redatelja Anthonyja Fabiana, prati gospođu Adu Harris (Lesley Manville), čistačicu koja radi u Londonu 1950-ih, koja se zaljubljuje u Diorovu haljinu koju otkriva u ormaru bogatog klijenta. Nakon što je skupila potreban novac, putuje u Pariz kako bi mogla kupiti vlastitu haute couture haljinu, samo da bi se našla protiv vratara kuće Dior (uključujući Claudine Colbert Isabelle Huppert).
“Bio sam u nevjerojatno sretnoj poziciji da sam imao magnet za kostimografe kojem bi malo tko mogao odoljeti”, kaže Fabian za A.frame. “Film je u suštini ljubavno pismo kući Dior, tako da sam mogao vrlo visoko postaviti ljestvicu u pogledu toga kome sam išao za dizajn kostima. A razlog zašto sam odabrao Jenny je taj što mi se svidjela činjenica da je mogla osvojiti Oscar za Sobu s pogledom, a zatim Mad Max: Put bijesa. Volim taj element rock and rolla kod nje. Ona nije samo Merchant Ivory, lijepo-lijepo stvorenje. Imala bi hrabrosti biti malo više nečuveno ako je potrebno.”
Za Beavan ovaj nastup nije bio baš lak, jer se ne smatra modnom osobom, utoliko što se ne bavi visokom modom i inače ne prati svjetske tjedne mode. “Ali to je bio još jedan oblik pripovijedanja koji je imao veze s modom”, objašnjava ona. “A ako ćete se baviti modom, Christian Dior je prilično na vrhu moje liste. Mislim da je bio tako zanimljiv, tih čovjek i volim sve stare crno-bijele fotografije krojačica koje rade u ateljeima. Ima nešto u tome što stvarno dira srce.”
Iako nije bilo opsežnog istraživačkog materijala s kojim bi mogao raditi, Beavan je nabavio primjerak Diorove knjige uzoraka iz 1957., s uzorcima tkanina, skicama dizajna i fotografijama, te referencom na Christian Dior: Povijest i modernost, 1947.-1957. autorice Alexandre Palmer. Koristeći te resurse, krenula je u rekreaciju Diorovih haljina iz 50-ih, predstavljenih u filmu tijekom revije na pisti za 10. obljetnicu u Dior atelieru.
“Moram vam reći da sam u početku bio uvjeren da će Dior odraditi dio Diora, a ja ću raditi s njima, što mi je bilo uzbudljivo”, objašnjava Beavan. “Ali uopće nije bilo tako. Bili su spremni biti od velike pomoći s arhivom iz 1950-ih, ali nisu imali nijednu od haljina. Zapravo nisu imali puno jer nisu vidjeli Važno je zadržati to u ono vrijeme. Napravili su kolekciju, prodali je, prešli na sljedeću. Nije to bilo nešto o čemu su uopće razmišljali.”
Beavan i njezin kostimografski tim (uključujući suradnice kostimografa Lauren Reyhani i Sally Turner) rekreirali su 20 haljina za modnu reviju – “to je bilo dosta” – kao i korištenje Diorovih haljina iz njihove Heritage kolekcije iz 1955., posuđenih za produkciju. “Ali to su njihove rekreacije, a ne originalne”, pojašnjava Beavan. “Proizveli su ih 1990-ih, sve crno-bijele. Ali mi smo htjeli ubaciti boju, pa smo napravili sve ostale.”
“Dior boje su jednostavne, prekrasno stvarne”, dodaje ona.
Fabian kaže: “Bila je stvarno divna u poštovanju Diorovih kreacija. Sve haljine koje su u izložbi zapravo su rekreacije pravog Diora tijekom 10-godišnjeg razdoblja njegovog stvaralaštva, ali u filmu postoje tri haljine u priči – prva haljina koju Ada vidi; Venus haljina, zelena haljina za koju misli da želi; a zatim crvena haljina u koju se stvarno zaljubljuje. A te haljine, iako su inspirirane Diorovim dizajnom, ja ih zovem Jenny Beavan Dior. Ona ih je dizajnirala, stvorila, ali nadahnuta Christianom.”
Još jedan vrhunac s te modne revije je žuta haljina pod nazivom Cabaret, koja ima dojam 1920-ih. “Bojili smo tkaninu, zahvaljujući dobroj svili koju smo dobili od kuće kostima”, kaže Beavan. “Sve su haljine šivane po mjeri. Nismo mogli nikoga dobiti na probu zbog COVID-a 19. Sve su šivane po mjeri, poslane u Mađarsku” — film je uglavnom sniman u Budimpešti, čekajući London i Pariz — “i opremili smo Lauren i ja. Mjerenja su bila ono od čega smo morali krenuti.”
Beavan svoj uspjeh u dizajnu kostima – karijeri koja traje više od 40 godina – pripisuje svom istraživanju, kreativnosti i timu s kojim radi. “Dobra sam u idejama. Vrlo sam dobra u pripovijedanju”, kaže ona. “Radim s fenomenalnim timom. Bez tog tima možete učiniti jako puno. Radi se o tome kako prenosite svoje ideje. Oni moje ideje idu korak dalje.”
Njezin savjet budućim kostimografima je da budu otvoreni za sve prilike, čak i ako to nije način na koji su sanjali o ulasku u industriju. “Nemojte misliti da ćete biti dizajner koji će izaći s fakulteta”, kaže ona. “Počela sam kuhati kavu i prati rublje. Steknite sve moguće vještine. Naučite bojati, oblačiti se, šivati i organizirati. Ako imate sve vještine, svijet kostima je tako raznolik.”
Press/a.frame
