Savjet:
Dosta trnja! Gdje su zvijezde?

Dosta trnja! Gdje su zvijezde?

Moj veliki, dječji san bio je postati odvjetnica. Ta želja je postala još i veća kada sam počela odrastati i otkrivati sve „čari“ života na selu, aktivnije sudjelovati u poslovima u poljoprivredi i dobivati prve žuljeve od motike. Tada sam postala u potpunosti sigurna u to da takav život ne želim za sebe, niti za svoju djecu. Uložila sam mnogo vremena i truda u učenje. Najljepše doba u životu mogu opisati kao dane i noći probdijene uz knjigu, dok su moji vršnjaci i prijatelji izlazili.

Kada sam uspjela upisati Pravni fakultet, što mi je bio prvi i jedini izbor mojoj sreći nije bilo kraja. No već na prvim seminarima, kada smo se predstavljali profesorima osjećala sam se kao da ne pripadam ondje, okružena djecom bilježnika, odvjetnika i sudaca. Nisam se dala obeshrabriti, vjerovala sam da ću svojim radom uspjeti nadoknaditi činjenicu što se preda mnom ne nalazi dobro utabani put već trnje kroz koje tek treba probiti stazu. Ne ću lagati, nije bilo nimalo lako. Bilo je tu smijeha ali i suza i padova, nakon kojih bi redovito hitro ustala, otresla koljena i nastavila dalje. Imala sam svoj cilj i polako i sigurno sam koračala prema njemu. Toliko sam bila orijentirana na svoj cilj da nisam bila niti svjesna koliki sam dio puta već prevalila. Nikada ne ću zaboraviti jedan ispit sa četvrte godine, kada je profesor u nevjerici trljao oči kada je u indeksu vidio moju godinu rođenja. Nije mogao izdržati da me ne pita što ja radim kod njega na ispitu i kuda žurim. Bilo mi je poprilično smiješno kada mi je savjetovao da uživam malo u čarima studentskog života. Tek kasnije sam shvatila značenje tih riječi. Ubrzo nakon dvadeset i četvrtog rođendana u mojim rukama bila je diploma.

Toliko sam žudila za tim danom, mislila sam da ću biti najsretnije biće na svijetu, ali jedino što sam osjećala bila je zabrinutost. Tek tada su počeli pravi problemi. Javljala sam se na sve aktualne natječaje za posao, ali odgovora nije bilo. Nisam očajavala. Na internetu sam potražila imenik odvjetnika i javnih bilježnika i svim bilježnicima i odvjetnicima u Zagrebu i široj okolici poslala takozvane otvorene molbe za posao. Tek nekolicina njih zahvalila mi je na interesu i obavijestila kako nemaju potrebe za vježbenikom.Nisam očajavala, jer ubrzo je trebao biti raspisan natječaj za vježbenike za sudove i državna odvjetništva na području čitave Republike Hrvatske, koji do danas, pune dvije godine nakon toga nije raspisan jer država ne raspolaže potrebnim novčanim sredstvima.

Nakon šest mjeseci bezuspješne potrage za odgovarajućim zaposlenjem odlučila sam prihvatiti ono što se nudi i prijaviti se na natječaj za stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa jedne jedinice regionalne samouprave Na isti sam primljena, no kako se bližio kraj godine zbog nedostatka sredstava ugovori svih polaznika su bili stopirani do donošenja novog Državnog proračuna. U međuvremenu me kontaktirao obližnji Centar za socijalnu skrb, udaljen tek desetak kilometara sa ponudom za sklapanje ugovora o stručnom zapošljavanju. Nakon što sam kontaktirala nadležne institucije došla sam do spoznaje da bih najprije trebala do kraja potpisati sve akte sa jedinicom regionalne samouprave, da bih mogla raskinuti iste i tek nakon toga stupiti u ugovorni odnos sa Centrom. Također, ponovo bih trebala čekati na odobrenje sredstava. Sve mi se to činilo pomalo neozbiljno, da ne kažem dugotrajno i odlučila sam ostati pri prvom izboru. Narednih godinu dana sam do svoga radnoga mjesta putovala pedeset kilometara u jednom smjeru, od čega šest mjesec bez naknade putnih troškova za naknadu u iznosu od tisuću i šest stotina kuna. Mojim radom neposredno nadređeni i kolege su bili iznimno zadovoljni i do posljednjeg trena su očekivali da ću ostati tamo raditi i nakon isteka jednogodišnjeg ugovora. Za isto radno mjesto moja prijava je bila odbačena, a primljen je drugi kandidat, nižih kvalifikacija, ali politički podoban. Pred kraj isteka ugovora prijavila sam se na natječaj drugog državnog tijela, no prijava je odbačena uz obrazloženje da nemam dovoljno radnog iskustva ( nedostajao mi jedan radni dan do traženih godinu dana radnoga iskustva). Da ironija bude veća, radno iskustvo koje sam ranije stekla radom preko studentskih ugovora se ne priznaje u radni staž. U međuvremenu sam saznala da je kandidatkinja koju je zaposlio onaj isti centar Centar za socijalnu skrb dobila novi ugovor po isteku ugovora od godine dana. Nakon nekoga vremena u gradu gdje sam radila drugo državno tijelo odbilo je moju prijavu na razgovoru, na koji sam došla po njihovu pozivu, nakon što sam im poštom dostavila prijavu sa svim potrebnim privitcima s obrazloženjem kako sam prekvalificirana za to radno mjesto.

Mnogo puta sam putovala u različite odvjetničke urede i institucije radi pronalska zaposlenja, gdje bi redovito testovi i intervju prošli odlično, ali bi na kraju posao dobio netko drugi, uz obrazloženje o kvalifikacijama izabranog kandidata, ni po čemu boljim od mojih. Jednom mi je na kućnu adresu stigla obavijesti o odabiru kandidata na temelju provedenih testiranja i intervjua na koje nisam dobila poziv. Kada sam pitala zašto nisam dobila poziv za testiranje dobila sam odgovor da je isti bio izvješen na njihovoj oglasnoj ploči. Na poziv jedne odvjetnice otišla sam u grad udaljen tristotinjak kilometara na razgovor za posao koji je trajao jedva deset minuta, ispunjenih neugodnom tišinom, za vrijeme kojega je odvjetnica čitavo vrijeme tipkala po mobitelu, jedva me pogledavši.

Tako su od prilike izgledale posljednje dvije godine moga života. Na svakom od tih mjesta ostavila sam djelić snova i nade u bolje sutra. Umjesto podrške okoline sve češće se čuje ono vječno pitanje – Zašto ne odeš van?. Ma koliko god bilo teško, trudim se ostati svoja i ne prodati svoja načela i principe, ne odreći se dragocjenih trenutaka s najdražima radi plaće.

Toliko sam čeznula za tom diplomom, a sada je spremljena u skrovit kutak jer mi pogled na nju, umjesto ponosa nanosi bol. Kako prolazi vrijeme, iz dana u dan sve više gubim nadu, ali i stečena znanja i vještine. Ne mogu se oteti pomisli kako sam u ovome trenutku već sam mogla imati položen pravosudni ispit i planirati otvaranje vlastitog odvjetničkog ureda, a ne trošiti novac koji nemam na put na natječaje za radna mjesta, koji su u većini slučajeva već za nekoga unaprijed raspisani.

Nakon nekoliko tisuća poslanih molbi za zaposlenje, entuzijazam i nada su splasnuli, ali i dalje se ne predajem. Odlučila sam spojiti ugodno i korisno i uz poljoprivredu se baviti uzgojem patuljastih kunića, od čega ponekad uspijem zaraditi pokoju kunu. No ipak, sram me je i stid da u ovim godinama, radno sposobna i zdrava, umjesto da živim svoj život i dalje moram braći otimati od usta i moliti oca za kunu. Ostaje li išta čovjeku, kad mu ubiju ponos?! Ona djevojka s početka priče, koliko god je bježala od poljoprivrede, nije joj uspjela pobjeći. Jedina novost u njenom životu od tada je jedan bezvrijedan papir, s kojim, s oproštenjem ne može ni guzu obrisati, jer je pretvrd.

 

Emily

O nama Obitelj.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Required fields are marked *

*

Scroll To Top