Nakon završetka radnog vremena i ugodne šetnje gradom obavljajući sitan šoping uredske opreme ( selotejp, kalkulator i papir-blokići ), bacila sam oko na Facebook i ugledala jednu meni provokativnu fotku. Otac s malim djetetom u trgovini. Ništa tu ne bi bilo čudno da otac nije na telefonu a malac NA LAJNI. Čitajući dalje komentare, iznimno uzrujana nad tim činom, vidjela sam da Amerikanci brane takozvanu *harness* što bi u prijevodu bilo, kaže nam google translate, viteška ili bojna oprema (Ajde bar da se nasmijemo!! 🙂 dom europljani u pravilu drže nekako moj stav.
Ne izgleda to kao klasična uzica iliti lajna za pse, već ide djetetu ispod ruku i oko struka, na leđima ima kopču i dalje je tipična uzica. Jesmo li se zbilja sveli na činjenicu da se djeca ne odgajaju nego se ide linijom manjeg otpora?
Imaju li djeca tu moć da roditeljima prijete zvanjem plavog / crvenog / ljubičastog telefona pa više ne vrijedi ona dobra stara *po guzi!* prijetnja, ili brojanje do tri?
Čovječe, pa ne znam što mi je kao maloj bilo strašnije – mamin ton glasa kad je došla do dva i pol, ili polako koraci sa prstom u zraku, spremajući me prebaciti preko koljena.
Mojoj mami nikad nije trebala nikakva lajna. Ne kažem da joj nije bilo teško, ali ona je bila RODITELJ i postavljala je granice. Mi smo znali da se preko ceste treba pogledati i lijevo i desno te dati ruku, znali smo da su auti opasni i da se ne smijemo previše udaljavati od roditelja. Isto tako, moja je mama imala oči i na leđima, i nije visila po telefonima i na kavama, nego si je uzela maha i zbilja nas pravilno odgojila!
Plaši me kad vidim kakve se ideje stvaraju na ovom svijetu. Od kompjutera koji sami programirano pišu knjige, preko mobitela, fotića, printera, skenera, pečnice, tostera i rezača luka u jednom uređaju, do šetnje djece na lajnama?
Ne znam kakvi su vaši stavovi, ali meni ovo nije normalno. Štoviše, žalosno.
Peace.
