Ah, ti planovi!

Hm, ne znam ni sama od kuda krenuti, možda najbolje otpočetka. Sjedim u svojoj sobi i prisjećam se nekih starih vremena, ali ovaj put s osmjehom. Ova godina je ostavila jedan veliki trag na moje malo nespremno srce i kako se bliži kraju, postajem sve sretnija. Imala sam toliko planova, a na kraju je ispala spontanija no ikada. I ne mogu reći da je sve bilo loše jer iz onih manje ljepših stvari čovjek zaista najviše i uči, a to se zove iskustvo. Ponekad od nekih ljudi očekujemo previše jer smatramo da bi oni učinili za nas sve kao i mi za njih, ali onda dođemo dojedne vrlo važne spoznaje – istine. Ali ja ne žalim za ničim osim što sam možda premalo puta izrekla svoje mišljenje i previše šutjela na nepravdu, no sada sam barem čvršća osoba koja više ne daje maksimum sebe. I možda će netko reći da griješim jer sam toliko oprezna, ali nisam spremna ponovno se u životu nečemu skroz prepustiti, jer tad je čovjek bez oklopa, najslabiji i najlakše ostane povrijeđen. Jednostavno sam realna i više ne planiram, samo se trudim svaki dan buditi s osmjehom jer je život prelijep da bi ga tratili na tugu i suze. Ne sumnjam da se konačno krećem prema pravom putu i znate zašto se nije teško buditi ujutro? Zato što postoje ljudi i stvari koje nas ispunjavaju i za koje vrijedi i buditi se i živjeti. Nekome je to obitelj, posao, fakultet ili nešto sasvim treće. No bitno je da nađemo ono što nas usrećuje, ma što god netko drugi rekao, a često nam je to, barem meni, bila najveća prepreka da budem sretna.

Neke od mojih dragih prijateljica ove godine su uplovile u bračne vode i to su bili jedni od ljepših trenutaka koje ću uvijek pamtiti. No ponekad čovjek u sebi osjeti taj neki strah, pogotovo kad znaš da si ti još daleko od tog i da moraš ponovno krenuti iznova. Nikako se nisam uspjela pomiriti s tim da neke veze jednostavno ne uspijevaju i za sve sam tražila razlog, no nekada čovjek mora shvatiti da razloga i nema. To tako mora biti bez obzira na to što mi želimo. Jer netko gore ima planove za nas i zna što nam je zbilja potrebno pa makar se mi svom silom trudili to ne prihvatiti. Priznat ću da svoj život nisam uopće zamišljala ovako. Mislila sam da ću biti jedna od onih koji prvi uplove u brak i totalno se smire. Mislila sam da ću ostati zauvijek ovdje jer sam previše vezana za sve. No onda me život malo iznenadio. Dao mi je do znanja da malo više trebam misliti na sebe i svoje potrebe, a samo malo manje na druge. Naučila sam da oko sebe moramo skupljati ljude koji nas nikada neće namjerno povrijediti i razočarati, kao i one u čijoj prisutnosti nećemo osjećati nemir. I tako sam jednog dana smogla hrabrosti i donijela neke od težih odluka u mom životu. Dakako, te odluke su jako boljele, ali dugoročno su ispravne. Odlučila sam malo i otputovati jer mislim da se svijet i ja moramo malo češće sretati jer si još toliko toga imamo za reći.

Vjerujte, na kraju je sve onako kako si čovjek sam posloži. Nekada nam nije dobro u životu jer ne znamo kako bi neke stvari pustili, no katkad se više nema smisla boriti već neke stvari treba i pustiti. I eto, dok ovo pišem, smijem se jer se osjećam potpuno smireno. I ne, ne tražim više neke stvari zbog kojih će mi srce iskočiti jer nam često baš te stvari najviše naškode. Tražim samo one ljude koji će me uvijek barem približno držati na dlanu. I mislim da sam ih pronašla. I znate onu jednu staru poslovicu „Moramo biti spremni napustiti život koji smo planirali kako bi imali život koji nas čeka“. Ja sam spremna, a vi?

Butterfly