Savjet:
Život počinje ispočetka – kako sam ustala iz mraka

Život počinje ispočetka – kako sam ustala iz mraka

Ne znam odakle bi krenula ali najbolje ispočetka. Ovom bih svojom pričom htjela bih pomoći svima koji su se nalazili ili se još uvijek nalaze u istoj ili sličnoj situaciji kao ja.

Bila sam samo dijete, dijete kao i sva druga djeca, sve do dna kad se to dogodilo. Imala sam svega jedanaest godina, bilo je nepredvidljivo, strašno, a morala sam šutjeti. Nisam se mogla nositi sa svime, a oni su odlučili da je najbolje da me stave na psihijatrijsko liječenje. Ne sjećam se koliko sam vremena tamo provela.


Šutjela sam, rekli su da je tako najbolje. Tko bi ionako vjerovao djetetu, k tome zatvorenom na psihijatriji? Čak i da kažem što mi se dogodilo, zamislite koliko bi ljudi povrijedila? Što bi rekli moji roditelji, moja obitelj?

Vidjeli su da šutim, pa me izvadili iz bolnice. Krenula sam u školu, ali nisam dugo izdržala. Sve je u meni kuhalo i ponašanje je izmicalo kontroli, a dovela sam se i do faze da se ubijem. Nisam mislila da bi ikome bilo žao, ionako do sada nisu ništa poduzeli da mi pomognu, pa što?

Šutjela sam, rekli su da je tako najbolje. Tko bi ionako vjerovao djetetu, k tome zatvorenom na psihijatriji?

 

Smislila sam plan. Imali smo praksu u školi i to mi se učinilo kao pravo vrijeme. Svi su zadubljeni u friziranje i svak gleda svoj zadatak. Popila sam šaku tableta te zamolila profesoricu da me pusti na wc. Vrtjelo mi se u glavi i nadala se da nitko neće primijetiti da mi nije dobro. U wc-u sam popila ostatak tableta, što god sam našla. Nisam više mogla stajati na nogama, osjetila sam da gubim kontrolu i padam u nesvijest. Ne znam koliko sam ležala na podu wc-a, sjećam se kroz maglu da je netko vikao, sjećam se vožnje Hitnom, da su mi davali infuziju. I tad su me pitali zašto sam učinila to što jesam, a ja sam ih samo molila da me puste da umrem, jer oni ne razumiju!
Šutjela sam, pa su me vratili na psihijatriju. Bila je to ustanova udaljena preko 250 kilometara od mog doma, zatvorenog tipa i baš za djecu. Proradio je inat u meni, mrzila sam drugu djecu, počela pušiti, ponašanje je bilo strašno. Nakon mjesec dana, pustili su me kući.


Nekako sam završila i školu, zaposlila sam se, i što sam više vremena provela s drugim ljudima, to sam se više gadila sama sebi. Nisam mogla trpjeti više što mi je učinio, počela sam piti. Bila je to luda vožnja kroz alkohol, tablete i depresiju.

… čekali smo tatu da dođe s posla, no nije se vratio. Javili su nam da je auto sletio s ceste svega nekoliko metara od kuće…

Zaljubila sam se i sreća je polako nadvladavala depresiju, vratila mi se nada u normalan život, u ljubav i ljude, no nažalost nije dugo trajalo, Jednog kišnog dana čekali smo tatu da dođe s posla, no nije se vratio. Javili su nam da je auto sletio s ceste svega nekoliko metara od kuće, odvezli su ga u bolnicu iako mu već nije bilo spasa. Skupila se obitelj i išli smo ga vidjeti. Bilo je suza, vrištanja, psovanja, urlika. Nisam mogla vjerovati.


Spremanje za sprovod bilo je kao da se opraštamo od nekog stranca, a ne tate. Lovila me nesvjestica, ali držala sam se bolje od drugih. Možda zbog tableta, tko zna. I to je prošlo.


Zatim je došlo vrijeme istine, priznala sam sama sebi što mi se zbilja dogodilo i to me bacilo u duboku depresiju. Ponovno zatvorena na psihijatriji, pod teškim lijekovima, uzela sam telefon u ruke. Znala sam da ovako više ne mogu, da nekome moram reći. Nazvala sam ga, djeda (ako se tako uopće može nazvati) ili bolje, monstruma. Pitala sam ga što mi je to učinio? Je li znao da sam bila dijete? Da mi je uništio život?

 

Što si mi to učinio? Jesi li znao da sam bila samo dijete? Da si mi uništio život?

Njegovo priznanje o silovanju snimila sam na mobitelu. Dobila sam snagu, ustala iz problema i snimku predala glavnoj sestri na odjelu. Dala sam joj snimku i priznala da me vlastiti djed silovao. Sve je prijavljeno policiji i krenula je istraga.


Nakon toga, objavila sam status na društvenim mrežama:

Bila sam mlada, što si napravio tada?! Upropastio mi život cijeli, plakala sam, tugovala….
Zašto? Možda da ti pokažem da to boli? Da si uspio u svom naumu? Ili da si pobijedio? Ali ne! Sve se promijenilo, ja sam ta koja je pobijedila, jer živim život ispočetka! A ti, znaj da neću imati grižnju savjesti zbog toga, to prepuštamidiotu poput tebe, neka te izjeda danonoćno,a znam da hoće, jer si uništio sve o čemu sam nekada sanjala, ja ću to da i nadoknadim,a ti….nikada se nećeš moći iskupiti za ono što si učinio, nikada mi nećeš moći vratiti moje najbolje godine, i nema oprosta za to, niti bi ijedna isprika tvoja bila uvažena….
Dobra sam,mogu oprostiti, ali tebi ne… I znaš što sam naučila? Da me baš ta moja dobrota dovela do dna iz kojeg se nisam mogla uzdići,ti si me doveo do dna….. Ako se ikada vratiš,neću te se bojati,vjeruj mi život ću ti uništiti, gore nego ti meni tada, razorio si sve moje sne,moju sreću moj ponos i moju obitelj..a znaj da ću ti sve vratiti i to troduplo,jer moj život je krenuo ispočetka!


I je, krenuo je, ali sa puno bola, suđenja, dokazivanja nečega što se dogodilo prije deset godina. U to sam vrijeme prekinula s dečkom i saznala da sam trudna. Dijete me držalo na životu, bilo mi je utjeha u moru problema. Moja je tužba odbijena bez da su mi javili, pa sam prijetila medijima, na što je postupak ponovno proveden.
4.veljače, 2014. Rodila sam drugu djevojčicu, a sud još nije bio gotov. Pred kraj godine otišla sam se raspitati o statusu tužbe, da bi saznala da je on u zatvoru od zadnjeg ročišta, i dobio je kaznu od šest godina.
“Malo”, pomislila sam. Ali zadovoljavajuće.


28.10. prošle godine uložio je žalbu da bi mi u veljači ove godine stiglo pravomoćno rješenje: Smanjili su mu kaznu sa šest na pet godina zatvora jer je star i bolestan. Ta, pa ja sam cijeli život zbog tog monstruma bolesna!
Moja “obitelj” me izopćila jer sam ga prijavila i nemamo kontakata. Branili su ga i bilo ih je sram da takav skandal dođe u javnost jer su svi na uglednim pozicijama. Često se pitam što bi bilo da je to napravio svojim kćerima? Bi li i tada štitili ugled?


Ovom svojom pričom želim poručiti svim djevojkama i ženama koje su bile ili se nalaze u situaciji: Nemojte šutjeti! Šutnjom dopuštate takvim osobama da svoj čin ponove i povrijede još nekoga, borite se za svoja prava i zatvorite monstrume gdje im je mjesto. Oni ne zaslužuju slobodu!


 

Sanja Križan

O nama Obitelj.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Required fields are marked *

*

Scroll To Top