Savjet:
Ugasi Facebook, otvori oči, ugasi tv, napiši kolumnu

Ugasi Facebook, otvori oči, ugasi tv, napiši kolumnu

“Nisam mogla spavati noćas.” rekla mi je pospano. -“Razlog!?” -“Razlog je spavao.” Daleko od nje. Ležala je tako, ne prvi put, gledajući u praznu stranu svog kreveta, i misleći o stvarima koje bi mu rekla kada bi ležao pored nje. Lijepo i tužno u isto vrijeme, pomislila sam. “Ali mislim ponekad na njega i kad pored mene nije prazno mjesto, i kad je On tu.” Da, ona ima dečka. Zvat ćemo ga On, ne zato što ta zamjenica opisujući njega zaslužuje veliko slovo, upravo naprotiv, nego zato što ako ga nazovem Marko, osjećat ću se loše lažući, a već imam koju sitnu laž za dodati pred kraj kolumne. To ćete vjerojatno primjetiti kad krene nerealni dio. No, zapravo, sve vuče na nerealno… Uglavnom. Ono što je poznato o njoj je da voli puno pričati, možda i previše. A jedan malo manje poznat podatak je da ujutro može pričati samo sa mnom. Čim se probudi, upali sve u stanu, TV u jednoj sobi, laptop, mobitele, radio u drugoj, skuha si kavu, izađe na terasu slušati ptice. I ništa joj od tog ne smeta, osim kad čuje ljudski glas. Prvo kava, onda ljudi. No meni se povjerila pijući prvu kavu. Meni, s kojom ona u usporedbi ispada malo umiljato mače, koja zarežim i prije nego otvorim oči. Pa kakva bih onda ja bila da sve to ne poslušam!? Bez obzira što ni ja ne volim jutarnje tipove ljudi. Ni jutra. Ni ljude. Njenom dečku posvetili smo dovoljno vremena, a ja sam, znajući kako ju tretira, zapravo i sama željela da bude sretna s nekim drugim. Ili sama, tako nebitno. Svoj “razlog” iz prve rečenice upoznala je preko interneta.

Presmješno. Tako netipično za nju. Zapravo meni suludo za ikog. Prilično dobro izgleda, i samo ja znam na desetke tipova iz njene blizine koji bi htjeli biti s njom, a uopće joj se boje i prići zbog njene, na prvu bahate, vanjštine. Također i zbog toga što svoje čuva k’o lavica, postavi se kao zauzeta i vrlo brzo s takvom djevojkom shvatite da nije za jednu noć, da nije za nekoliko dana. Ima dečka i drugi ne postoje. Iako svjesna njega, njegovog prilično nepoštenog ponašanja prema njoj, svega što s njima ide i ne ide, nikad to neće pokazati na van. Bar sam tako mislila… Da ne spominjemo to da na poruke gotovo uopće ne odgovara. Ona je nekog upoznala preko interneta. Hahaha. Kako!? Kažu, kad ne ide po planu ide po sudbini. Ali ovo? Sudbina? Opet sam se nasmijala na glas. – “Nešto me natjeralo da mu odgovorim”, rekla je, “i prvi put u životu smo se čuli a imala sam dojam da se već dugo znamo. Jednostavno, nakon nekoliko dana mi se već počeo sviđati, a unatrag mjesec dana koliko se čujemo, prilično sam sigurna da tu postoje i osjećaji. S obje strane.” Popila sam zadnji gutljaj kave, i stavila novu da se kuha. Trebat će mi još koja. Priča ne kreće prema jednostavnijoj. “On isto ima curu, nije ništa ozbiljno, ali postoji. I sve do unatrag koji dan pričali smo o tome normalno. Na neki čudan način nije me smetalo.” (“Čudno bi bilo da te smeta, draga, što ima curu čovjek kojeg ne poznaješ”, pomislila sam samo u sebi, ali nisam rekla na glas.) Ona je nastavila: “Prije koji dan, rekao mi je da ide s njom u grad i prvi put od kad se čujemo osjećala sam se loše. On nije trebao biti netko zbog kog ću se osjećati loše. (“Ma daa?” – opet moje misli.) “Svaka njegova poruka, o kojoj god temi pričali, činila me sretnom.” – “Čekaj, vi pričate o tvom dečku i njegovoj curi? Baš bih voljela vidjeti na što liče ti razgovori.”, nisam se više mogla suzdržati. “Da, jedno veče, kad je On bio pored mene, rekla sam mu da pričeka da ode, pitao me jesam li ga poljubila i rekao mi je da je na neki glup način ljubomoran. Odmah večer nakon toga kad je izašao sa svojom curom i ja sam osjetila isto.” Ovo postaje zanimljivo. Malo je rano za vino, al ako ga natočim u šalicu od kave, možda nitko neće primjetiti!?

Preteške teme za jutarnju kavu. Preteške teme za ikad. Kako se sve to može događati ljudima sa zdravim razumom!? Da stvar bude bolja, oni se planiraju vidjeti. Da stvar bude kompliciranija, on ne živi u Hrvatskoj. Isto tako, da preletimo jedan dio, jedan dan su skroz u priči kako se što prije trebaju naći, drugi dan ležerno ćaskaju, treći dan se čuju tek toliko. Onda opet, osjećaji, pričanje o njima, nekim budućim njima i svemu ostalom što je samo njima, u tom trenu, bitno. Jutro nakon, sve ispočetka. Zakomplicira si život i onda meni priča kako nema sreće u ljubavi, haha. Rekla sam joj: -“Internet nije rješenje. Izađi van. Ne gledaj mu ni profil. Možda je sve lažno, i profil i on.” -“Ali, vidiš, i on je meni rekao jednom da mu se nekad čini da nisam stvarna” odgovori mi mudrica. “Ok”, ne odustajem “..ali zašto da čekaš njegovu poruku? Popij čašu vina (jedva sam dočekala da to ubacim), nahrani gladnu mačku ispred zgrade, pročitaj knjigu. Nemoj mi govoriti da nemaš sreće u ljubavi, samo nemaš sreće u tom obliku.” Uvijek sam bila od onih čiji su ciljevi i snovi toliko veliki da se osjećam nelagodno prepričavajući ih ljudima. Zato ih, stepenicu po stepenicu, korak po korak, ostvarujem. No ovo ni meni nije imalo veze sa stvarnošću. Na trenutak sam pomislila da joj je um postao kao bermudski trokut. Informacija uđe, i nikad više nije pronađena. Bilo je uzalud išta joj pričati, pa sam odlučila samo je slušati, koliko budem mogla. – “Nemam više energije za beznačajna prijateljstva, isforsirana druženja i nepotrebne razgovore. Zato bih u jednom trenu sve poslala k vragu, a opet u drugom, vidim da mu je stalo. Samo kako da budem sigurna!?” (Pitanje je očito bilo retoričko jer mi nije ostavila prostor da odgovorim.) “Jedan dan pričamo zaneseno o tom kako bi bilo dobro da nađe posao u Hrvatskoj, da se grlimo i volimo pravilno, kako on kaže, da me čuva i bude uz mene. Drugi dan imam osjećaj da je to pisao netko drugi. U jednom trenu mu vjerujem, i želim isto, u drugom se vratim u realnost i sjetim da vjerovati ne možeš ni nekom pored sebe, a kamo li nekom toliko dalekom.” Više mi nije bilo smiješno. Lako je kad gledaš na sat da vidiš kad će netko doći, mora biti stvarno teško kad moraš gledati na kalendar. I ne moći biti siguran u to da će uopće, koliko god to htio. Ona voli više od sebe ili nikako. Po tom smo iste. I voljela je svog dečka, kažem ‘voljela’ jer je izjavila da ga sad u nekim trenucima gleda s mržnjom prezirući sve ono što bi mogli imati, kad on ne bi mislio samo na sebe. Takvi su muškarci, nezainteresirano gledaju u nekoga za kog su prije godinu / dvije bili spremni ubiti. No, nisu li takve i žene? Nisu li zapravo takvi svi odnosi oko kojih se ne trudimo dovoljno, ili se trudi samo jedna strana? Je li to dobro ili loše? Ovisi kako gledamo na to, jer zapravo na taj način dopuštamo da dođe netko, tko će nas uvjeriti da zaslužujemo više. Jednom, dok su još sasvim prijateljski pričali o svemu, rekao joj je kako bi prekinuo sadašnju vezu jer ga sputava, a ne želi da ga ništa guši, jer toliko toga još želi proći. Tada mu je, ne stavljajući sebe u kontekst toga, kune se, rekla da prava veza nije gušenje, da te prava veza ne spriječava da proputuješ cijeli svijet, ali s tim nekim kraj sebe. I da to ne znači da ne možeš izaći do 3 ujutro, a opet imati nekog s kim ćeš u u pola 4 jesti pizzu na kauču i gledati glupe filmove. To je bilo sasvim ne vezano za priču o njima. Jer htjela je i ona još svašta od života. No uvijek je razmišljala zrelije, mudrije. Htjela je, da kad dođe kući, zatekne ‘njega’ kako spava. Ili on nju, možda raščupanu, možda u njegovoj prevelikoj majici. I da je pokrije i spusti se pored nje. Sve to sad je htjela s nekim kog ne poznaje, ili da se ispravno izrazim, jer ona čita, – poznaje. Samo ga još nije dotakla. (Hormoni, hormoni… faktor slatkoće na najjače.) Svog dečka je počela mrziti kad je njega počela ‘voljeti’. Preteška je to riječ i za nju samu, no čak ni ja jaka na riječima ne znam se izraziti drugačije. Kako uopće nazvati taj osjećaj kada ti pod kožu uđe netko tko nije ni blizu tvoje kože!? Tvoga tijela!? – “I vidiš, doveo me do toga da Njega mrzim, da razmišljam o tome da Ga ostavim, jer sam opet po tko zna koji put shvatila da sam s Njim nesretna.” Zastala je na trenutak kao da očekuje da ću nešto reći, no cijela ova priča pomalo me ostavila bez prostora za nešto pametno, pa je nastavila: “Gle, on samnom provede nekoliko sati pričajući, a onda ode s njom i misliš da je nesretan!? Nije! Njima je dobro. Ja mu samo više pašem od nje, i to maštanje o meni mu odgovara. Ali ona je blizu. I vjerojatno bi bio spreman da je ostavi kad bi se među nama nešto razvilo, ali njima je OK! Njemu s njom nije glupo kao što je meni s Ovim glupo, sigurna sam. On s njom provodi vrijeme ne misleći na mene. Mogu mu biti najdraža na svijetu, ali moj osmijeh i njen osmijeh nisu isto, pa čak i kad je moj iskreniji, opet je kilometrima daleko.” Kako je lijepo kad ljubav možeš dotaknuti, držati, kad ju možeš živjeti. Ovo što je meni bilo smiješno zapravo može biti užasno. Jer zaista, što kad te netko navede da misliš o njemu, a misliti o njemu je sve što možeš!? Onda zapravo daješ najviše što možeš dati. Zastrašujuće. Na trenutke nerealna, i ona je ipak znala što je sebično a što nije. Granicu je povukla kod toga da mu dozvoli da bude sretan sa svojom djevojkom. Jer jedno je željeti nekom sreću, a drugo sretnim ga činiti. Možda u tom ne leži njena vlastita sreća, ali leži njezina veličina. Koliko god ju je to počinjalo smetati, na neobičan način sama je sebi objasnila da se s ove daljine ne može boriti za njega. Ne protiv nje, ni protiv ikog. Može biti samo to što jest, osoba koju vrijedi voljeti. Pa možda nebo učini svoje.

Nebo je i učinilo svoje. Jedna avionska karta. I vidjeli su se. I voljeli su se, onako kako se vole samo oni koji se cijeli život lome na komadiće da bi drugi bili cijeli. Kako se vole samo oni kojima nije važan isključivo cilj, već i sve ono što vodi do njega. I činilo bi se, nekom sa strane, da ju je zagrlio u petak navečer i nije puštao bar do ponedjeljka ujutro. To je bio samo njihov prostor, izgubljen u nekom većem prostoru, kao i oni što su izgubljeni u prostoru. I na kraju vrijeme, koje je samo njihovo, i njihov put kojim idu kada ne žele sresti ljude koji bi ih mogli nešto pitati…

Zadnji se dio zapravo nije dogodio. Pa što!? Ja kažem da se dogodio. Ovo je moja kolumna, pa zašto bi u mojoj kolumni priča o nekom meni dragom imala nesretan kraj? Imala ikakav kraj? Ne pod ovim tmurnim nebom, ne pod ovim hladnim suncem. Ne u ovoj priči. Tako se stvari ne završavaju. Sad svi zastanite na trenutak. Prisjetite se svih onih u koje ste bili potajno zaljubljeni. Tek koji mjesec, tjedan, ili nekad samo jedan dan. Kao djeca, kao odrasli ljudi, prisjetite se neke osobe koja vam se svidjela u vožnji tramvajem, od svog kvarta do grada. Svih onih koje niste mogli izbiti iz glave bar na 15 minuta, a nikad im to niste rekli. Prisjetite se nekog potpunog stranca koje ste sreli putem, a vidjeli prvi put, i svidio vam se u nekoliko sekundi. Prisjetite se nekog tko vam se u prolazu nasmijao. Prisjetite se svake osobe o kojoj ste ikad sanjali noću, ili se probudili misleći na nju. A sad zastanite na još jedan trenutak. Koliko ste puta vi nekom bili ta osoba, a da nemate pojma? Pa eto, sad kad smo to zaključili, ni ovo ne zvuči baš tako nerealno. Zašto zapravo srodna duša mora biti netko koga znamo, netko s kim se družimo, netko s kim već jesmo? Ako ste jako sretni, i ako ste svoju srodnu dušu već pronašli, spadate u onu skupinu ljudi koja može u nekoliko sekundi, minuta il’ za koji sat, biti u tom najdražem zagrljaju. I to je predivno. Neke druge, ali ne manje sretne, dijeli let avionom. Pa to nije kraj svijeta! No, s njom sam pokušala nastaviti dalje u istom tonu. – “Ostani sama sa sobom, ugasi Facebook, otvori oči, ugasi i TV, napiši kolumnu…” gotovo sam joj naredila. I napisala ju je.

 

kolumne_ivona

O nama Obitelj.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Required fields are marked *

*

Scroll To Top