Pretjerujem u svemu što volim

„Pretjerujem u svemu što volim“ , rečenica koju sam čula u novom sitcomu kojeg sam počela pratiti jer sam sada u fazi života da navečer u to doba nemam nikakav dogovor za spoj, nemam kino, nemam cugu s najboljom frendicom, nemam ugovorene sastanke rano ujutro, ni obvezu šetanja psa. „Pretjerujem u svemu što volim“ je moja rečenica, koju je izgovorila žena srednjih godina, puno deblja od mene, smeđe, a ne plave kose, u staromodnim tenisicama, a ne štiklama iz zadnjeg izloga kraj kojeg je prošla. Ipak, u tom trenutku to sam bila ja.

„Pretjerujem u svemu što volim“, o da, pretjerujem, ali nikad se ne mijenjam. Pretjerujem u finoj hrani, najdraža pića mijenjam, ali u svakom pretjerujem. Tvrdoglava sam toliko da pretjerujem u svakoj priči dok sebe i sve ostale ne uvjerim da sam u pravu. Pretjerujem u trošenju, pretjerujem u osamostaljenju, pretjerujem u guranju ljudi od sebe jer ne mogu biti sa svima dobra, jednako kao što pretjerujem u privlačenju ili čak dovlačenju ljudi oko sebe za koje želim da budu tu.

Pretjerujem u dobroti, ali se u nju ne treba uzdati, jer jednako pretjerujem u zlobi ako netko prijeđe svaku moju granicu. A i moje granice su pretjerane, uzmimo to u obzir. Gledam na svijet tuđim očima, pretjerujem u opravdavanju ljudi na sve načine, no dođe trenutak kad o nekom promijenim i previše mišljenja da bih imala mjesta za još jedno. Tu pretjeram u odlasku. Uvijek dramatiziram, uvijek ljudima puštam istovremeno i ruku i mjesto.. Jednom mi je prilikom tata rekao da toliko pretjerujem, da bih običan plavi suncobran toliko opisivala da on nakon 5 minuta više ne bi bio plav, a možda ni suncobran.

Svi mi otvaramo usta, svi zijevamo, zrak i riječi nekud ulaze i izlaze, ali ja pretjeram u svakoj koju čujem i kažem. Sve moje odluke su kao vožnja po hamburger prije ponoći, pretjerane, u zadnji čas, naoko bespotrebne ili prebrze. Mrzim iznenađenja, sve mora biti isplanirano, bez nenadanih situacija i promjena koje nisu nužne. No u svima bezizlaznim situacijama najlakše se snalazim. Ne znam se odnositi sa sitnicama, od sitnice napravim ogroman problem, a onda ga riješim kao od šale. Sve mora biti jako ili nikako, ako nisi za mene, onda si protiv; ili nešto napravim kako treba ili ako znam da ne mogu, ne napravim uopće.

Ljudi me teško zavole, ali me onda lako vole. Svi do kojih mi je stalo, iako im to uopće ne pokazujem, trebaju znati da mi je stalo samim time što im dozvoljavam da su još tu. A mnogi nisu. Moje pretjerivanje dovelo me do toga da, kao što rekoh na početku kolumne, nemam nikakav dogovor za spoj, nemam kino, nemam cugu s najboljom frendicom, nemam ugovorene sastanke rano ujutro ni obvezu šetanja psa. I to ne zato što sam pretjerivanjem ostala sama, nego zato što sam pretjerivanjem od sebe makla ljude koji me ne vole zbog mene.

Ostali su oni isti kao ja, mada oni nikad ne bi rekli da pretjeruju. Ali za ostati uz mene, ako ništa, trebaju bar pretjerani živci. Dogovor za spoj mi ne treba, jer je ono što sad trebam manje više uvijek uz mene, od kina su mi draže kasne večere i gledanje Mike & Molly, a na cugu s najboljom frendicom ne moram, jer s njom živim. Sastanci rano ujutro nisu mi potrebni, jer ovo što sad čitate je moj posao i profesija, i volim je. Moja predavanja su kasno navečer. ‘Obveza’ šetanja psa za mene je riječ koja ne postoji, jer ga toliko volim da u maženju, igranju, i šetnji s njim pretjerujem. Ako sam spriječena, pretjerujem u uvjeravanju onih ljudi koji su ostali uz mene da naprave to isto. I naprave. Zato što vole mene ili njega, ne znam. Pretjerala bih u nastavku te rečenice.

U biti svi dišemo isti zrak, ali ga trošimo na sasvim različit način. Kad sve sagledam, sve zbrojim i oduzmem, u biti sam prilično jednostavna. Velika je vjerojatnost da sam i u ovom pretjerala! Ili nisam. Jedno od tog dvoje.