Savjet:
Moje oči i njegov osmijeh

Moje oči i njegov osmijeh

Dugo sam se dvoumila trebam li ovako nešto intimno podijeliti sa drugim ljudima, oh.. Ali nakon razmišljanja, znam da nisam učinila ništa krivo, niti da će u ovom tekstu biti potrebna bilo kakva cenzura, ili oznaka da nije podobno štivo za djecu ispod dvanaest godina. Baš naprotiv, ovo je moja priča, o mom životu i srcu koje je naprosto… puklo.

 

Bio je petak navečer, i danima sam osjećala mučninu u želucu. Jutrima sam bila nadomak povraćanja, a navečer se uspavljivala misleći ono najgore. On i ja smo uvijek, ali UVIJEK bili oprezni kad smo bili skupa, i činjenica da sam možda trudna apsolutno me izluđivala. On je bio dosta stariji od mene, ali mi to nije bio problem jer smo se *kužili* i bez obzira na uspone i padove, znali smo jedno s drugim, makar nikad nismo bili službeno u vezi. Ja sam ga voljela, moji prijatelji uvijek su nas svugdje zvali zajedno kao par i on se često odazivao, pa sam nas i ja tako doživljavala, makar nismo nikad tu riječ zaista izgovorili.

Čuli smo se svaki dan, naša su druženja tada trajala već godinama. Nekoliko dana prije tog petka – bar mi se čini kao da je bio petak, znam da nisam idući dan išla na posao a s jutrom je i on došao k meni – rekla sam mu da me strah, i kupila sam test na trudnoću. Često me zvao i molio da mu kažem čim ga napravim, ali nije se mnogo uzrujavao oko činjenice da će možda postati tata. Bio je zaposlen, i ja sam tad radila, živjela sam sa cimericom koja je vikendima odlazila kući, a fakultet mi nekako tad nije bio na listi prioriteta.. Bila sam pomalo divlja, živjela sam onako kako sam htjela. On je dolazio često, družili smo se, čak je znao i prespavati. Otvorili bismo bocu vina, napravili kokice s maslacem i parmezanom, točno onako kako ih on voli, i zaspali uz neki ne tako dobar film. Dakako, on mi je bio jedini. Bio je moj.
Tu sam večer, dakle taj petak, bila posebno uznemirena i odlučila iduće jutro napraviti test. Nisam se osjećala dobro. Sama sebi sam izgledala drugačije, nekako ozbiljnije. Oduvijek sam bila deblja, pa sam tako i imala trbuščić. Stala sam se pred veliko ogledalo na vratima ormara u spavaćoj sobi  i stavila ruke na trbuh, zamišljajući. Toplina ruku tako mi je pasala. Dozvolila sam si da se zanesem u mislima i pogledam stvari iz perspektive buduće majke. Tad mi je bilo dvadeset i jedna godina, ali imati dijete, to je oduvijek bio san. Radila sam, plaćala stan i režije, naravno da je bilo dana kad nije bilo ništa u frižideru ali to nikad nije dugo trajalo. Uzela sam olovku i papir, ugrijala malo mlijeka i uz topli kakao počela sam sama sebi pisati pismo.

Opisala sam kako se osjećam, uvjerena da sam trudna. Opisala sam kako sam sretna, i kako znam da će biti teško ali da ja to mogu! Ne bih se udavala, jer znam da on ne bi bio sretan, pa tako ni ja. Opisala sam i kako smatram da to nije fer prema budućem malcu, ali da bi sigurno razumio kad bi odrastao da su ga mama i tata voljeli previše da mu priušte život u domu gdje nije sve kako treba biti, a na ovaj način – odvojeni, ali opet skupa – on bi imao sve.

Završila sam pismo i ostavila ga na stolu. Legla sam u krevet i zaspala na boku, držeći se za trbuh.

 

Iduće jutro napravila sam test. Adrenalin je hrlio mojim tijelom tisuću na sat, i naglo mi je pozlilo. Uzela sam mobitel i nazvala ga. Došao je u roku deset minuta, vozio je kao sumanut. Sjedili smo uz rub kade i gledali u taj mali, plavi testić koji je pokazao tanašnu, ali postojanu duplu crtu. Ja sam na licu imala osmijeh, ali on je bio van sebe.

Otišao je u ljekarnu i kupio još jedan test. Donio ga je u stan, i cijeli dan ostao sa mnom. Nismo mnogo govorili, ja nisam zvala svoje prijatelje, niti familiju. Predvečer smo sjeli na kauč i ja sam inzistirala da vidimo što ćemo. Rekla sam mu da sam sretna, i da mi to možemo. Blijedo me gledao, kao da je znao. Kroz nevjericu me ispitivao o mom poslu i sposobnosti da se brinem za sebe, a i za dijete. Rekao je da će mi biti podrška, ali ne želi brak. Sve mi je bilo jasno. Tu sam se večer osjećala sama. Sama kao pas.

Iduće jutro, napravili smo test. On nije čekao, nije mogao. Otišao je kući i rekao da mu javim. Ponovno, najdulje minute mog života.. Iščekivanje, uzbuđenje ali i šok. Otuširala sam se i pogledala test. U jednoj sekundi kao da je cijeli život izišao iz mene i protutnjio u taj odvod u kadi. Moj osmjeh je nestao, uzbuđenje je splasnulo a mučnina se intenzivno vratila. Otišla sam u dnevni boravak i počela čitati pismo koje sam napisala sama sebi, uvjerena da više nisam sama i da će mi se san ostvariti. Čitala sam ga, ali imala sam osjećaj kao da je to napisala neka sasvim druga osoba, i budilo je u meni bijes. Potrgala sam ga na male komadiće i bacila po podu. Nazvala sam njega, a on je uzdahnuo i rekao

 

*Dobro je. Vidjet ćeš, ovo je dobro.*

 

Nakon toga nismo se neko vrijeme čuli, niti smo si ikad više bili tako bliski kao prije. Nikome do evo ovog tipkanja nisam rekla za to.. Ali nije mi žao. Možda kolutate očima, da nisam bila spremna i da kako netko sa 21 godinom uopće može ozbiljno razmatrati roditeljstvo? Ali znate što.. Ja sam ga u snu, sa obgrljenim trbuhom, kristalno jasno vidjela. Bio je malen i ružičast, sa mojim očima i njegovim osmjehom. Imao je najslađe ručice kojima je sve radoznalo dirao, i najsmrdljivije male nogice kakve beba može imati. Tu noć, taj san ne bih mijenjala ni za što na svijetu. Tu noć, samo tu noć, ja sam bila mama najlijepšem dječaku ikad viđenom, i bio je moj – a osjećaj buđenja… Nekome će biti smiješno, ali slomilo mi se srce. I danas, tri godine kasnije, često sanjam tu istu bebu.. Uz još dvoje malenih. Ne volim sanjati te snove. Ali zanimljivo, djeca su uvijek ista, i uvijek moja i samo moja!

O nama Obitelj.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Required fields are marked *

*

Scroll To Top