Savjet:
Ljubav za ljubav

Ljubav za ljubav

Ako izgleda kao patka i glasa se kao patka, onda je patka, rekao je jednom netko pametan. Isto vrijedi i za ljubav..

Čini se da smo za odnose između dvoje ljudi izmislili dvaput više izraza nego Eskimi za snijeg. A oni ih imaju stotinjak.
Brak, veza, ozbiljna veza, veza nakon ozbiljne veze, veza bez obveza, hodanje, ništa ozbiljno, poluozbiljno, ide prema ozbiljnom, povremeno viđanje, samo se nalazimo, ma samo sex (khm…).

Biti zaljubljen je vrlo jednostavno, ako se preispituješ jesi li, vjerojatno i jesi. Ipak, razmišljajući o međuljudskim odnosima, bavim se mišlju kako je puno lakše prepoznati ljubav među drugima, nego u sebi. Što se pak druge strane tiče, teško je čitati ljude, ali zaljubljenog čovjeka nije teško pročitati.. Za to ne treba posebno obrazovanje, osim životne škole. Nisu ljudi knjige.. Za to ne treba ni šablona, ni usporedbe. Treba osjećaj, intuicija, i vrijeme.. A pravo vrijeme kreiraš, ne čekaš ga.

Zašto smo tako jednostavni kada se radi o definiciji koju možemo naučiti napamet? I zar se zbog toga trudimo definirati ljubav, znajući da za nju nema definicije?

Pitajte dijete što je ljubav? I bez definicije dat će vam velik broj odgovora. Pa zapravo, i mi ih znamo, no jesmo li ih negdje potisnuli? Zaboravili?

Ljubav nije ponos, nego čast, i kad se priča o ljubavi naše je samo ono što damo..

A prevara? Imamo li se pravo ljutiti i biti povrijeđeni ako naš odnos s nekim nije definiran kao ‘veza’ veza, a taj netko bude s drugom osobom?

Ako nisi u vezi nije varanje, jednostavno. A zašto ipak boli?
Čudni smo mi ljudi kad se radi o osjećajima. Već je poznata ona da tko prvi pokaže da ima srce, ostaje bez njega. I što onda radimo? Glumimo. Nema veze. Nema veze jer nema ‘veze’.

Kažemo ‘Ne zovi me više’ a onda sjedimo kraj mobitela. Napišemo ‘Nema veze’ a u sebi: Gromovi te spalili, sekta te žrtvovala, kruha ne im’o!

Zašto ljudi glume da su hladni ako nisu? Možda mislimo da trenutno ne možemo ništa bolje od onog kako je sad, i da ne zaslužujemo ništa bolje od onog kako se netko prema nama ponaša. A onda, ne znajući ni kada ni zašto, polako dajemo nekom pola sebe, i samima sebi razloge da nekog vidimo drugačije. Ne borimo se, a mogli bi, kad bi znali zašto, bar za sebe. Ako mislimo da se nemamo za što boriti, onda je lako. Može se. Da, može se, sve se realno može, a da li mi možemo?

Mislim da je problem ne-prepuštanja sebe nekome, manjak povjerenja od prethodnih veza. Veza ‘veza’, ozbiljnih veza, veza bez obveza, i svega već nabrojanog. Opet zašto? Uspoređujemo. A već su nas naučili da ljudi nisu stvari, da zeleni marker i crvena olovka možda jesu slični, ali dva naizgled slična čovjeka su uvijek različita. Mene je ostavio bivši dečko, frendica je bila u vezi s dečkom koji je imao curu (da, u vezi ‘vezi’, ne u ‘povremeno viđanje’ i ‘samo se nalazimo’ vezi, nego onoj gdje je dobivala sve, pa čak bi se usudila reći i više nego njegova ‘prava’ cura, koja je u ovom slučaju s njim bila u kakvoj vezi!? Evo o čemu govorim.), druga frendica je bila u vezi koja se nikad nije u javnosti nazivala vezom, treća u vezi koja je na van izgledala kao veza ‘veza’ a zapravo bila sve osim tog, frend u vezi u kojoj je njegova cura spavala sa svima osim s njim.

I što sada? Nitko ne bi trebao dalje? Ne. Svi mi griješimo, ali kako se ponašamo nakon grešaka, kako tražimo oprost ili primamo ispriku, to je ono što nas čini ljudima. Svatko je nekad nekog ostavio jer mu je ‘život nudio nešto bolje’ i svatko je bar jednom zbog tog bio ostavljen. Neki ljudi nekad nisu bili dobri za nas, ali nama su bili dobri. Znajući nekad što radimo, odlazimo od onog što imamo, da bismo stvorili nešto drugo. Bolje, gore? Ono za što se izborimo.

Ružne stvari tu su da nas podsjete da si ih nikad više ne dozvolimo, lijepe uvijek ostaju za lijepe uspomene. A dalje? Dođe nam netko, sasvim slučajno, u život, i ne znamo što je on. Veza? Prerano. Veza nakon ozbiljne veze ili ništa ozbiljno što bi se moglo pretvoriti u vezu? Predug put. Ljubav? Ali mi smo mislili da ne možemo voljeti više nikad. Ali i oni ‘neki naši’ su to mislili pa nam se ipak čini da su krenuli dalje.

I onda? Ne trudimo se jer smo već jednom povrijeđeni, ne dajemo mnogo jer nam je već jednom uzeto, ne vjerujemo previše jer smo jednom vjerovali.

Kakav je on? Je li isto izašao iz duge veze? Hoće li me ikad moći voljeti k’o nju? Hoće li mi pružiti sve što trebam? Zašto već ne pruža?

Svi mi u sebi imamo bezbroj pitanja, na koja si pokušavamo dati odgovor, a ne mičući iz glave da živimo u svijetu u kojem nakon rukovanja s nekim moramo prebrojati imamo li još sve prste, i konstantno sumnjamo.

Prepustiti se? Teško. Ali zaslužujemo ljubav. Ona, već stoti put rečeno, nema definicije. Znate li kako je kad ste prema nekom indiferentni? Kad vam je svejedno? E ovo je sasvim drugačije.

Vi ste sad u fazi kad su vam rekli da je najbolje misliti na sebe. Da, svakako prvo na sebe, ali ne samo na sebe. Gdje bi nas odvelo kad bi svatko na svijetu mislio samo na sebe? Nikamo, a tamo mislimo da i jesmo. I drugi imaju sumnje. I oni naoko hladni trebaju sve što i vi, i oni jaki znaju da ljubav slomi čovjeka. I zato nemojte čekati da taj netko sam radi na tom odnosu za vas, nego s vama.

Nemojte se stalno propitkivati. Opet vjerujte. Izdalo vas je mnogo ljudi, izdali ste i vi neke svjesno ili nesvjesno. Jedan je život. Vjerovati još jednom pa možda opet dobiti lekciju a možda ljubav ili priču života, ili ne vjerovati i uz skeptičnost ne dobiti vjerojatno ništa?

Doživjeti i preživjeti možemo svašta. Naučili smo već stoput. Zato izbor uvijek treba biti – vjerovati.
Mislite na nekog prije spavanja? Nedostaje vam kada nije tu? Osjećate tu ljubav za koju još niste sigurni da li je ljubav ili ide prema ljubavi? Onda je to to. Vjerovati!

Taj netko vam vjerojatno neće zamijeniti onu jednu posebnu ljubav koju ste već imali. Ali i ne mora. Vaše uspomene koje su zaista bile jake i lijepe, iako nakon nekog vremena i sami mislite da ih se zapravo samo vi sjećate takvima, zasigurno su stvarno bile jake i lijepe. No sada je vrijeme da stvorite nove.
Mislite da vas vaš sadašnji netko ignorira? Ne javlja se često koliko bi htjeli? Ne radi sve ono što ste u glavi zamislili da treba? Pored vas je, ali uvijek imate osjećaj kao da nije?

E pa i taj netko, kao i vi, treba nekad barem ‘Kako si?’ , znajući da vas odgovor stvarno zanima. I to puno češće nego što bi čovjek pomislio. Sretni ste kad vas nazove? Pa zašto mislite da on nije?

Ma ne, on je frajer, ne misli on na mene. On može bez mene danima.
A kako znamo!? Opet pretpostavke. I tako, i vi i on, možda nekad čak u isto vrijeme, ležite na krevetu i gledate u zid. ‘Ja mislim na njega’, je li to ljubav? ‘Mislim na nju’, javiti se? Zašto smo mi ljudi sebi tako jednostavni, ne želeći si priznati da nismo? I dalje nitko s misli na djela, i dalje misli posvuda lete. I opet – pogled – u zid. A zidovi nisu ni ljubav, ni ljudi.

ivona_potpis

 

 

 

 

 

O nama Viktoria Safranic

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Required fields are marked *

*

Scroll To Top