Srijeda , 18 svibanj 2022
Savjet:
Kad te najviše iznenade oni koji te ne razočaraju

Kad te najviše iznenade oni koji te ne razočaraju

Četvrtak. Čekam tramvaj na mokroj stanici dok se drugi, uljuljani u toplinu postelje, ne brinu o jutarnjoj hladnoći. Nebo je olovno. Kao i lica ljudi.

Zar je stvarno nestalo razloga za smijeh!? – zapitam se i zabijem nos u ovratnik traper jaknice. Vlastiti dah mi grije lice dok mi se oči sklapaju. Ne moraju svi mrziti ponedjeljke. Ja mrzim četvrtke…

U tramvaju gužva. Potpuni neznanci gledaju me kao da sam im nekog ubila, ali vjerojatno i ja njih. Tek neki cura i dečko nešto sretno i glasno prepričavaju. Nisam sigurna jesu li izbjegli mamurluk ili su još pijani. Djevojka me pogleda. Imali su komadiće sreće u kosi i na podočnjacima. Sinoć su se dobro zabavili, zaključujem, i zato su jutro započeli bez stresa.

Nije li jednostavno!? Naša sreća zapravo ovisi o nama samima. Nekad smo istinski sretni, kao oni sada. Nekad samo naizgled, nekad potpuno nesretni, i često ne možemo mjenjati ono što je oko nas, i što nas je dovelo do tog osjećaja sreće, nesreće ili zapravo bilo kojeg osjećaja. No vrlo često možemo naš pogled na to!

Otvaranje vrata na slijedećoj stanici i hladan zrak prekinu mogući scenarij za kolumnu u mojoj glavi.

Stigla sam. Prvo kava. Sjedam i pažljivo izvlačim cigarete iz torbe.. ‘Veliku s hladnim mlijekom’ – kažem pospano. Konobar mi nosi novine. Nasmješim se i ljubazno kažem ‘Ne trebam’. Gospodin stol do mene zamolio me da njemu predam novine i strastveno se zanio u neku priču koju zapravo uopće nisam slušala. Na kraju shvaćam da je to vlasnik. Pomislim kako sam baš otkrila dobar kafić sa super kavom, ali koja bi tlaka bila opet njega susresti. Ili još gore – slušati. Ne isplati se. Još uvijek mi je najdraža jutarnja kava ona uz koju nitko samnom ne priča dok ju ne popijem…

‘A zašto sam ja tu sjela!?’ – pomislim. Platim konobaru i vani sam.

Slinavo nebo se spustilo niže, i prosulo sivilo na ulice. Mali mokri auti kotrljaju se. Na semaforu crveno svijetlo.

‘Uf, umirem!’ – govorim psu dok ulazim u stan i pripremam ga za šetnju. Neće, ni on ne voli kišu, jbg. Promrmljam ‘Žurila sam zbog tebe’. Ništa. Izvalimo se na kauč i gledamo TV. Zaspem. Na mobitelu 4 propuštena poziva. Sanjala sam zemlju bez olovnih lica. Kad sam otvorila oči osjećala sam se odmorno, kao da sam prespavala cijeli dan. Pas me gleda molećivo, ustajemo. Gdje je zapravo ona zemlja iz sna? Hoću tamo! Idemo šetati tamo. Ne želim na ove tmurne ulice.. Hm, život možete pronaći u svim bolje opremljenim državama, izgleda! Ali, nekako mi se sve vrijeme činilo da je negdje u blizini.

Izlazimo. Kiša je stala. Sunce se nekako probilo kroz oblake. Razmišljam. Ra sretno njuška i trči po blatu. Ne gledam nikog oko sebe, samo njega, i slušam svoje misli. Dignem pogled, sretnem par ljudi, i nekako mi se učini da su ovi sretniji od onih jutros. Svašta… Jesu li sretniji zato što nije jutro? Zato što nije kiša? Jesu li drugačiji od onih koje sam do sad srela?

I onda shvatim, ono što sam već odavno znala.. Sretniji su jer sam ja sretnija.

Tvoj um je kao bilježnica. Samo ono što zapišeš u tu bilježnicu je ono što možeš pročitati iz nje. Ako imaš sretne misli, sretan si. Vrlo jednostavno. Taj svijet je u meni, i tebi, u svakom od nas. Kako zračimo, tako i privlačimo. I zato ne dajte nikom i ničem da vam kvari sreću! Družite se s ljudima koji vas pokreću, motiviraju. Živite sada, kao i kod hrane – ne ostavljajte najbolje za kraj! Ako ostavite, drugi pojedu. Izbjegavajte negativne misli i vidjet ćete kako istovremeno izbjegavate i negativne osobe. Ako vam je do nečije sreće baš jako stalo, naučite i tog nekog što je sreća. Sreća je mala, neupadljiva. Rekao je jednom netko ‘Prije nego je počnete tražiti u drugima, provjerite, možda ste već sretni.’

Da, sreću krojite sami. I sama sam mnogo puta u životu bila pred dilemom – kamo sad!? S jedne strane sunce, širok put, popločan (kao i onaj prema paklu) najboljim namjerama. S druge strane uska cestica. Lako se bilo uvijek uvjeriti da zaslužujem najbolje, zamahnuti plavom kosicom, i zakoračiti štiklicom u tom smjeru.

Al’ obično je uvijek bilo pitanje vremena koliko će mi trebati da opet shvatim gdje sam, i krenem u rikverc, zamjenim štikle tenisicama i nađem onu malu jadnu vijugavu cesticu kojom sam zapravo trebala ići. Ja, i glupa cestica, i glupa kiša. Dok ostala ekipa ide po ravnom.

Al’ volim taj put, i ne bih ga mjenjala ni za jedan drugi. Mene za razliku od nekih taj put ne smeta, na njemu sunce grane kad zaslužiš. A kad zatopli, bude i tratinčica. Taj put svi nosimo u sebi, i kad pokušavamo promjeniti smijer, ono što je u nama putuje s nama. Misli nosiš stotinama kilometara daleko od onog što ih je izazvalo, oblikovalo.. One idu sa tobom, ma kakve da su. Kad promjeniš misli, tek onda možeš mjenjati put, a možda ti se do tada i svidi, kao meni moj. Možda i nekom drugom, pa krene s tobom.

Probaj shvatiti, tvoje misli su subjektivne ideje a ne stvarnost. Postoji ideja o kiši koja je u našoj glavi, iako ta ideja nije sama kiša. Osjeti kišu, nemoj se samo smočiti! ‘Promjeni misli, i promjenit ćeš život’ – rekao je netko puno pametniji od mene, za slučaj da meni ne vjeruješ. Nemoj mješati osobu života s iluzijom života; jako su slične, samo ovoj drugoj ti nisi osoba života. Na svijetu postoji sedam milijardi ljudi i nemoj se uvijek zadovoljiti onim što ti je dano. Nisu nam uvijek srodne duše susjed/a iz ulice, sestra ili brat najboljeg prijatelja, ni daleka rođakinja nekog kolege s posla. Nađi oči koje pripadaju tvojim očima, koje tvoj svijet čine svijetom a nebo nebom, koje svijet čine svijetom, a tvoj osmijeh velikim! Vidi, ovaj prostor od koju stotinku između kraja i početka rečenice, prostor od tih nekoliko stotinki bez razmišljanja, koji ni ne primjetiš, to je smisao života. U njemu su svi odgovori, tu je povezanost sa samim sobom, s Bogom, s dušom…

Ne pokušavaj zadiviti nikoga, nećeš ni moći na silu. Zadivi sebe, budi zadovoljan sobom, pa će onaj tko treba shvatiti što si! Ne popuštaj previše onima koji su te već jednom povrijedili, nećeš imati vremena popuštati koliko oni zatežu. I nemoj, zaboga nemoj, da te najviše iznenađuju ljudi koji te ne razočaraju! One koji ti smetaju upozori da ti se maknu s puta, ili makni i njih i put. Kad ti slijede korake, poleti!

Nije sebično težiti k svojoj vlastitoj sreći, iako će te mnogi pokušati uvjeriti da jest. Njih prve makni od sebe i svi su na dobitku. Oni, što više nisu kraj nekog tko misli na sebe, ti – jer više nisi kraj onih koje to smeta.

Budi s ljudima koji te čine sretnim, po suncu i kiši.. Jer zaista, što se Balkana tiče, na Balkanu su ljudi problem, a ne vrijeme!

 

kolumne_ivona

O nama Obitelj.hr

One comment

  1. Sviđa mi se kolumna posebno zadnja rečenica koja je tako istinita, problem je u ljudima kod nas a ne u vremenu. Zašto je to tako, uistinu neznam. Al nije ugodno osjećati tuđu zavidnost od ljudi koji ti znače nešto jer ako i jesu nesretni zašto narušavajun moju sreću. Istina je da sreću krojimo sami, ali ponekad ne ide baš sve po planu. >U to vrijeme je teško biti sretan i ne skidati osmijeh sa lica….

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Required fields are marked *

*

Scroll To Top