Savjet:
Jutarnja šalica monotonije

Jutarnja šalica monotonije

Dani su prolazili prebrzo da bi uspješno odradio sve poslove koji su ga čekali. Nekada je vješto izrađivao predmete od drveta pritom uživajući, a sada se sve ono što ga je nekada uveseljavalo činilo monotonom i tužnom svakodnevnicom. Tužnim su ga činile mnoge stvari, neke su bile potpuno nevažne, a druge toliko važne da ih sva živa bića jednoga kontinenta ne bi uspjele dovesti do urednosti, a kamoli savršenstva. Stoti put toga dana pitao se gdje je pogriješio, što li pogrešno čini sve te godine da mu se život iznova suprostavlja.

„Kava bez šećera sa nekoliko kapi mlijeka?“ – konobarica je upitala.

Prodornim pogledom već ju je u sebi psovao.

„Naravno, Ana, možemo li zaključiti da ću i danas popiti kavu kakvu pijem već otprilike nekoliko mjeseci, koliko ti radiš ovdje?“

Kratko je nešto promrmljala i pognute glave zaputila se prema šanku. Tonino, kako su ga od milja zvali prijatelji, gotovo svaki put bi joj s nevjerojatnom lakoćom pokvario tih petnaest minuta što je provodio u kafiću da bi joj bilo kakav neugodan gost nakon njega bio pravo osvježenje. Često ju je znao uznemiriti samo jednom izgovorenom rečenicom. Nije bilo dobro ako bi progovorila, nije bilo dobro ako bi šutjela. Tonino je uvijek imao primjedbu na sve, kao da ih je putem smišljao.

Tonino je ponekad satima sjedio u staroj fotelji prekrivenoj bordo prekrivačem koji je sada već imao nekoliko poderotina. Ne bi radio ništa, čitanje ga odavno nije radovalo, stari mačak je pobjegao prije dva tjedna, a riječ „film“ nije postojala u njegovu rječniku. Svaka njegova želja za promjenom temeljila se na beznadnim pokušajima.

„Promašen slučaj“ – često je govorio za sebe.

Ipak se mogao uhvatiti nekoliko puta dnevno kako razmišlja o Ani, sramežljivoj šeprtljavoj konobarici kojoj obrazi poprime jarko crvenu boju kada god on progovori.

„Možda joj se sviđa? Što drugo bi moglo biti?“ – razmišljao je  na glas.

Nakon dana kojega je proveo u apsolutnom neradu, utonuo je u san.

Tonino se našao na vrhu zgrade u kojoj je nekada radio. Pogled je bio famozan. Osjećao se kao kralj, doduše ne baš kao kralj, ali kao netko važan sigurno da. Povjetarac mu je milovao grube crte lica, osjećao je zatezanje površine usana koje su mjestimice bile suhe poput iznemoglih latica ruže. Znao je da nešto mora poduzeti u vezi toga.

Osjetio je kako mu se oči pune suzama. Nije bio siguran događa li se to zbog neizmjerne tuge kojom je godinama već ispunjen ili je razlog nevjerojatan prizor ljepote prirode, zgrada, prometnica i pokoje mačke lutalice. Sve to djeluje kao divan sklad. No ovaj put je bilo prekasno krenuti natrag. Ovaj put se zakleo da će barem jednu stvar u posljednjih nekoliko godina uraditi kako treba i time dokazati sebi, a ponajviše drugima da je čovjek od riječi. Različite misli su mu se rojile glavom, pretakale se u more suza, a zatim nestajale na najudaljenijim plažama svijeta koje je toliko puta poželio posjetiti.

„Sreća nema smisla ako ju nemaš s kime podijeliti.“ – rekao je sam sebi.

Sreća je dobila novi smisao jer se u tome trenutku, tik iza njegovih leđa pojavila Ana. Osjetio je nečije prisustvo, te se okrenuo i zabezeknuto gledao u nju.

„Što ti ovdje radiš?“ – upitao je.

„Gospodine, samo se smirite i sve će biti u redu. Obećajem.“ – odgovorila je policajka.

Razgoračenih očiju gledao je u nju.

„Kako to misliš? Što izvodiš? Ti si luđakinja koja mi ne da mira kamo god da pođem!“ – izgovorio je pritom povisivši glas.

„Pomoći ću Vam koliko god budem u mogućnosti, ali i vi morate meni pomoći.“ – ustrajala je u naumu da pomogne neznancu i izvrši Markov dio posla koji je danas pripao njoj.

„Ne treba meni ničija pomoć, ja samo želim popiti svoju kavu bez tvojih glupih pitanja.“ – Tonino je odgovorio ne skidajući pogled s policajke.

Tonino je bez riječi i trunke emocije stajao i promatrao aeroplan kako ostavlja debelu bijelu liniju nad  plavim nebom. Osjetio je kako se sve oko njega vrti, oblijeva ga znoj, osjeća nesnosnu glavobolju, gubi tlo pod nogama. Tisuće misli prolazilo je njegovom glavom, srce je nepravilno udaralo što je upućivalo na njegov stari problem s tahikardijom. Tonino više nije postojao, postojao je izbezumljen čovjek krupnih, zelenih očiju koji nije svjestan svoga postojanja ni svijeta oko sebe.

Nekoliko sekundi nakon toga, uhićen je zbog ubojstva djevojke nalik Ani.

„To ne može biti, to ne može biti…“ – ponavljao je na glas.

Dodirivao je njezinu kosu, zurio u njezin lik, brojao pjegice na njenim obrazima, pipao mekane ruke i duge prste. Bilo je prekasno. Shvatio je da halucinira. Njegova Ana bio je bojler, njezine pjegice bile su mrlje po zrcalu, njene ruke pretočile su se u mlaku vodu.

„Čini se da im moram dokazati što sam zaista učinio“ – podrugljivo se nasmijao i nestao iz ureda detektiva.

Prodoran zvuk budilice probudio ga je iz dubokog sna prouzrokovanog pokojom tabletom više i čašicom alkohola manje nego prethodne večeri. Nekoliko puta se snažno pljusnuo kako bi se uvjerio da je sve to bio san, popio čašu hladne vode, brzo se spremio i pošao van.

Putem je kupio kroasan od čokolade, ponovno otišao u isti kafić u koji zalazi godinama i sjeo na omiljeno mjesto, a potom se prebacio za drugi stol. Vidio je Anino lice u gužvi, neprimjetno se nasmiješivši.

„Neću Vam poželjeti dobar dan, jer vaša pojava je svaki moj do sada uništila. Ako ste spremni naručiti piće bez primjedbe na moju kosu, nokte, ponašanje ili glupa pitanja, izvolite. U suprotnome, zamolit ću vas da napustite kafić i više se ne vraćate ovamo.“ – odrješito je i u jednom danu izgovorila rečenicu.

Tonino se ponovno nasmiješio, ovaj put pogledavši Anu u oči. Dao joj je kroasan u papirnatoj vrećici, ali se nije ispričao.

„Kavu.“ – odgovorio je.

Gordana Kordić

photo: shutterstock

O nama Obitelj.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Required fields are marked *

*

Scroll To Top