Savjet:
Gubitak drugog roditelja

Gubitak drugog roditelja

Prekjučer je bila treća godišnjica smrti moje majke. I da, bila sam uz nju u njezinim posljednjim satima, pa čak i u zadnjim sekundama života. No, što sad, budući da je ta zadnja tri dana spavala pod morfijem i cijeli prethodni mjesec imala halucinacije i bila zbunjena – ili ako vjerujete kao i ja, vidjela je one voljene koje je davno izgubila, mahala im, prizivala imena koja nisam prepoznala, a s rukama je “zamišljeno” rezala i posluživala im tortu.

Tijekom tih dana uopće nije shvaćala da sam tamo. Sjedeći pokraj kreveta, bila sam potpuno nevidljiva, a Kristijan i Anabela koje je samo ona mogla vidjeti, izmamili su joj osmijeh na licu. Ipak, na kraju krajeva, bilo mi je drago vidjeti je sretnu. Nakon života s veoma niskim samopoštovanjem, provela je mnogo godina želeći umrijeti, što mi je spomenula u svakom telefonskom pozivu u posljednjih petnaestak godina. Sada umotana u bijele plahte, nasmijala se. Samo je dva puta u tom posljednjem mjesecu bila svjesna svega i jasno je vidjela. Jednom je trepnula i rekla, “Ja umirem, zar ne?”

Kimnula sam glavom i potvrdila da je doktor to rekao. “Ali ti znaš da te volim, zar ne?”

Rekla je: “Znaš da to sad više nije važno.”

Drugi put, trepnula je prema meni i doimala se vrlo uznemireno, zatim je počela udarati po aparatima na koje je bila priključena i vikati “Odvedi me odavde.” Rekla sam da ne mogu i da me liječnici ne bi pustili jer su inzistirali da tamo ostane. Počela je udarati s obje šake po krevetu, prosiktala je: “Nakon svih stvari koje sam učinila za vas, a nisam htjela, ja te molim da mi učiniš samo jednu stvar i ti me odbiješ.”

Rekla sam sama sebi ujutro da ovo neću pisati i da neću ponovno prolaziti kroz ovu priču, ali moram. To je poput ovisnosti, izlažem i sebe i nju kako bi stekla simpatije koje vjerojatno ne zaslužujem, kako bi dobila oprost jer me nije bilo tamo koliko sam trebala biti, jednostavno nedovoljno.

Prošle jeseni moja je prijateljica D izgubila majku, koja je provela deset godina s Alzheimerovom bolešću i izrazito se vidjelo da pati zbog toga što je bacila sve obiteljske foto albume jer su joj se stranice u albumu činile nepoznatima sa slikama stranaca. Također je razbila i satove jer se činilo kao da su izdali njezino povjerenje. D i njezina braća i sestre osigurali su joj da te posljednje godine provede u domu gdje je bila potpuno sigurna. Oni su je naizmjence posjećivali skoro svaki dan. Sjedili su kraj nje u bolnici svaki put kad je imala napadaj. Bili su tamo i bili su brojni (za razliku od mene) te su se ponašali kao savjesne i dobre osobe.

Vidjeli su je gotovo svaki dan iako je ona još davno zaboravila njihova imena, kao i njihovog oca koji je umro prije četrnaest godina. Zaboravila je jedanaest tisuća sunčanih dana u našem rodnom kraju, njezinu kuhinju zelene boje i moderne švedske police iz sredine stoljeća. Stabla maslina, igraonice u dvorištu, satova umjetnosti koje je pohađala jer je žudjela za tim da bude više nego savršena kućanica. Tih jutra nas je odvela do plaže vodeći nas sve u pjesmi. Uvijek joj je želja bila otići u Italiju, no nikada to nije ostvarila kao ni zaboravila.

D i ja smo izgubile očeve dosta rano, prije mnogo godina. To je za obje bilo veoma loše, ali gubitak naših majki nije bio samo tužan, već i čudan. Čudne stvari su nam se izdogađale u životu. Tog jutra kada je bio pogreb njezine majke, radio u sobi koji nije radio godinama odjednom se upalio vlastitom voljom i počela je svirati pjesma “Hard Day’s Night”. Te večeri, kada sam izlazila iz restorana u kojem smo bili poslije pogreba, ispred na tapisonu gdje je pisalo “Welcome”, pronašla sam metalnu šnalu za kosu baš poput one koju je majka nosila. Mojoj prijateljici D su provalili u kuću dan nakon što joj je majka umrla. Tjedan kasnije joj se ptica zaletjela s kljunom u prozor, a zatim je pala na pod i uginula.

Nakon što smo obje izgubile očeve, mislile smo da ćemo biti spremne prihvatiti i gubitak majki. Ali nismo. Jer kada izgubite posljednjeg roditelja, onog drugog, postajete sami na neki način koji sve mijenja iako se možda golim okom činite istom osobom. Mislim da i naši roditelji to isto znaju, da gdje god da su otišli, ostavili su nas same.

Neki moji poznanici su doživjeli neobične događaje nakon što su izgubili drugog roditelja. Spontani požari. Telefon zvoni usred noći, ali kad bi se javili, nitko nije odgovarao. Mislim da je svemir totalno poludio i slomio se kada smo izgubili i drugog roditelja. Možda naša tuga, ljubav, krivnja, olakšanje i druge emocije djeluju kao “žice” koje privlače kaotičnu energiju ili nam naši preminuli roditelji žele dati do znanja da oni znaju da mi znamo da su napustili ovaj svijet.

Možda ti čudni događaji – šnala za kosu, provale – njihov su posljednji val dok prelaze s ovog svijeta na onaj. Ja nekako mislim da nas oni i dalje mogu vidjeti i razgovarati s nama s onog svijeta, ali to je gotovo kao da pokušavaš povući kraj stolnjaka dok je već gotovo pao na pod, a cijelo posuđe u tom trenu odletjelo u zrak. Jer svijet, naš svijet, više nikada neće biti isti, i mi to znamo, i oni to znaju, pa čak iako ostatak svijeta ne priznaje taj gubitak, na neki način on mora biti prihvaćen.

Možda smo jednostavno svi u određenim vremenima rastreseni i skloniji nesrećama. Ali ja mislim da je to nešto više od toga – nešto užasno, neprihvatljivo koje se s vremenom ponovno smiri i vrati na “normalnu” razinu, ali tek kada i mi na ovom svijetu i naši roditelji na onom drugom, prihvatimo i pomirimo se s tim da je to “normalno” od sada i zauvijek potpuno nešto drugačije.

 

 

O nama Viktoria Safranic

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Required fields are marked *

*

Scroll To Top