Savjet:
Dan koji će mi promijeniti život

Dan koji će mi promijeniti život

U ponedjeljak sam skupila novac i otišla se upisati u teretanu udaljenu svega stotinjak metara od mog doma. Tri puta tjedno, neograničeno vremenski – divota.

Nisam skupila hrabrosti sve do srijede, i to samo zato što mi je dan bio užasan, i htjela sam se ispucati. Jutro mi je počelo tako da se alarm nije upalio već me probudio zaposlenik marketinga koji je u 8:45 došao na posao. Zatim sam radni dan provela svađajući se na telefonu s firmom oko domene, CARNetom, Trgovačkim sudom, Sudskim registrom, i na kraju javnim bilježnikom. Popodne sam krenula u teretanu ali nisam mogla naći drugu tenisicu, vjerovali ili ne, a kad sam je našla sat vremena kasnije, bilo je vrijeme da krenem u grad na sastanak. Došla sam i naravno, svima osim mene su javili da je sastanak odgođen ( kasnije se ispostavilo da je kolega iz marketinga prčkao po mailovima i označio odgodu kao pročitanu, pa je ja nisam vidjela ) pa sam prošetala i došla kući. Ljuta, jer se ni partner na sastanku nije pojavio, uzela sam stvari i odjurila u teretanu.

Bilo je oko devet navečer kad sam pokucala na vrata i sa strahom gledala u trenera. Prva rečenica koju sam izgovorila uz pozdrav bila je „ Nemojte mi se smijati!“

Trener mi je prišao, molio da ponovim što sam rekla i ja sam u strahu zašutjela. Sve mu je bilo jasno. Rekao mi je da ćemo ići polako i da sve zna. Pokazao mi je svlačionicu i otišla sam presvući trenirku i tenisice. Od ulaza do svlačionice ima možda 10 metara, a meni je to bio svojevrsni „walk of shame“. Gledala sam u pod i nervozno vrtjela ključić za svoj ormarić. U teretani je bilo možda petero ljudi, svi dečki, dobra muzika i zafrkancija. Meni se cijelo vrijeme u glavi vrtjelo da sam na krivom mjestu i da će me osuđivati, a desilo se upravo suprotno!

Presvukla sam se i trener mi je namjestio traku na lagano hodanje i dobila sam vremenski rok od 15 minuta, s tim da si lagano pojačavam tempo hoda. U meni se polako budio osjećaj ponosa da sam došla i krenula raditi na sebi. Ogledavala sam se oko sebe da vidim gleda li me netko, i sve se više i više opuštala. Nakon trake krenuli smo na povlačenje utega rukama, odguravanje nogama, bučice.. Ali moram priznati da me najviše ubio Orbitrek koji je bio zadnji. Iako je moje vježbanje trajalo oko sat vremena, zadovoljno sam došla doma i nakon vrućeg tuša legla u krevet umorna – i zadovoljna. Sad kad pomislim, radim takav posao da cijeli dan sjedim pred računalom. Ne sjećam se kad sam zadnji put (GODINAMA!! ) legla u krevet umorna, ali onako „zdravo umorna“ od fizičkog napora. Divan osjećaj.

Jutros (četvrtak) sam otišla u trgovinu po povrće. Kupila sam krastavce, špinat, blitvu i tikvice. S par kockica krumpira, blitva mi je današnji ručak. Srijedu ću pamtiti kao dan koji mi je promijenio život. Ja ne smijem odustati jer je vrijeme da učinim nešto za sebe. Zadovoljna sam jer sam se konačno pokrenula, i shvatila još jednom – zbilja nije kasno za promjenu!

O nama Obitelj.hr

4 komentara

  1. To je to! Samo treba krenuti!
    Ja sam tako krenuo s trčanjem, stalno je bilo “sutra ću, sutra ću” i nikako, sve dok jedan dan nisam jednostavno u jednom trenutku otišao trčati. Nakon tog prvog dana sam bio izmoreniji nego ikada ali istovremeno sam se i osjećao bolje nego ikada. Nakon toga je jednostavno sve dalje išlo svojim tokom i postalo rutina, ponekad svakodnevno, ponekad svaki drugi-treći dan no bez veće pauze od toga.
    Nažalost, zbog nekih okolnosti sam morao stati s tim na neko vrijeme pa sam sad nakon više od godinu dana nevježbanja opet u onoj “sutra ću” fazi…ali znam da čim opet krenem da će sve nastaviti svojim tokom kao i prije.

  2. To me podsjetilo na mene ,već mjesecima odgađam krenuti i svaki dan nalazim novu izliku

  3. slažem, se nikad nije kasno za odluku i zdraviji život!

  4. You go girl!!!! 😉 nedat lošem danu da ti uništi volju, tak treba!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Required fields are marked *

*

Scroll To Top